Crno i bijelo

Filmska glazba: BRIŽNI VRTLAR (The Constant Gardener), red. Fernando Meirelles, sklad. Alberto Iglesias, Mbarek Achieng, Ayub Ogada

Crno i bijelo

Glazba ima kvalitetu posebnosti koja vješto izbjegava uhodane klišeje i komercijalni sjaj

Siva, gotovo istinita priča filma Brižni vrtlar redatelja Fernanda Meirellesa kvazidokumentaristički ocrtava svijet Afrike i njezinih stanovnika. Čini se da civilizirani svijet ne može živjeti bez politike moći i novca i čini se da će bijeli ljudi uvijek, pa čak i pod krinkom humanitarne pomoći, biti gladni iskorištavanja primitivnoga, crnog svijeta.Na premisi opozicije bijelog i crnog počiva i glazba. Meirelles je za skladanje bijelog pozvao skladatelja Alberta Iglesiasa, koji je iz suradnje s Pedrom Almodovarom zadržao lirski ton, skrivenu ljepotu i nenametljivost. Iglesias sklada suvremeno, ali prijateljski prema slušateljevu uhu, ne zanimaju ga ekstremi, nego zanimljivi rezultati udaljavanja od uobičajenoga. Primjerice, odbija koristiti se temama čije su mogućnosti u filmskoj glazbi iscrpljene do prezasićenja. Možda bi filmu doista pomoglo kohezivno djelovanje tema — svakako bi pomoglo drukčijem gledanju filma. No Iglesias slijedi unutarnji instinkt redatelja, prati njegov epizodički rad, pa (već viđena) skretanja u flachback i pripovijedanja priče prije smrti i poslije smrti, čini iscjepkanijima, pridonoseći osjećaju ružne noćne more. Svi su glazbeni komentari smisleni: od početka, gdje skladatelj otkriva neiskorištene mogućnosti klarineta kao lirskog instrumenta, preko osluškivanja glazbe kao sredstva propitivanja privatnih i političkih tema, do pokazivanja kako klasična instrumentacija i netematski rad mogu itekako funkcionirati uz filmsku sliku. Mnogi su zapazili da u partituri nema glasova. Da, doista ih nema — ali samo dok nakupljene, skrivene emocije ne dožive erupciju (Justin diplomatski skriva osjećaje kada sazna da mu je žena ubijena, ali u jednom se trenutku, pod težinom brojnih saznanja, slama). Međutim, misli koje more Justina i Tess vezane su uz svijet crnoga, svijet s kojima se bijeli ne miješaju. U filmu je to odlično napravljeno odvajanjem Iglesiasove glazbe od ritmički i glasovno bogatih crnačkih tradicionalnih i skladanih glazbi (skladatelji su Mbarek Achieng i Ayub Ogada). Crna glazba funkcionira kao sredstvo za određivanje prostora: ona je vezana uz blokadu, uz vlak koji se probija naseljem, uz gomile (crnih) ljudi koji čekaju, uz afričko prostranstvo. Ona je dio crnačke svakodnevice, ona povremeno ističe neke pojedinosti (na primjer, dolazak vlaka), ali se utapa u gomili premda je glazbeno zapravo atraktivnija od Iglesiasovih prozračnih komentara.

U nekoliko navrata dolazi do miješanja glazbi crnog i bijelog. No to je miješanje dvaju različitih svjetova: istaknutog, ali primitivnog i civiliziranog, ali nenametljivog. Miješanje se čuje prije scene u kojoj Justin ostaje bez pasoša. Pokazuju li se njime miješani osjećaji u Justinu? Je li time najavljeno izjednačavanje Justina s Afrikancima (jer njegova sudbina više nije u njegovim rukama)? Ili glazbeni put samo slijedi redateljevo dokumentarističko ocrtavanje stvarnosti? Teško je reći. No, jasno je da glazba ima kvalitetu posebnosti koja vješto izbjegava uhodane klišeje i komercijalni sjaj. Iglesiasova glazba nije glazba za promociju skladatelja, nego glazba u službi priče. A još snažnije djeluju Mbarek Achieng i Ayub Ogada, jer njihova bezvremena glazba duboko zadire u svakodnevne, (ne)poznate prostore urbane Afrike.

Irena Paulus