Vijenac 304

Likovnost, Naslovnica

GORDANA BAKIĆ, GAMEOVERLAND, STUDIO JOSIP RAČIĆ, ZAGREB, 29. LISTOPADA — 15. STUDENOGA 2005.

Bujanje i pulsacija

Začudan slikarski ambijent što ga je Gordana Bakić postavila u Studiju Josip Račić izniman je likovni događaj, koji nas čini nestrpljivim u iščekivanju njezinih sljedećih projekata

GORDANA BAKIĆ, GAMEOVERLAND, STUDIO JOSIP RAČIĆ, ZAGREB, 29. LISTOPADA — 15. STUDENOGA 2005.

Bujanje i pulsacija



Začudan slikarski ambijent što ga je Gordana Bakić postavila u Studiju Josip Račić izniman je likovni događaj, koji nas čini nestrpljivim u iščekivanju njezinih sljedećih projekata


U Zagrebu se u tzv. malim galerijama svaki mjesec otvori prosječno petnaestak novih izložbi. Svatko razuman složit će se kako to uopće nije loše. Postavi li se, pak, pitanje njihove sveukupne vrsnoće, mišljenja stručnjaka više neće biti jednoobrazna. Neki će tako s razlogom upozoravati kako je u nezanemarivu broju slučajeva riječ tek o pukom (pseudo)umjetničkom odrađivanju uzrokovanu najobičnijom taštinom ili pak prozaičnom nužnošću prikupljanja famoznih bodova za ZUH. Izložba o kojoj je u ovom kratkom prikazu riječ, srećom, nipošto im ne ide u prilog. Gordana Bakić na likovnoj je sceni već više od deset godina. Na svakom izlagačkom projektu radila je predano i temeljito, nerijetko i mukotrpno. Kažemo radila, a ne odrađivala ga. Gordanin pristup likovnom stvaralaštvu, naime, uvijek je, nakon što bi detaljno promislila te lucidno osmislila slikarski koncept, iziskivao i perfekcionističku izvedbu. U tom smislu njezina najnovija izložba nije nikakva iznimka. Dapače, teško se oteti dojmu kako je riječ o njezinu dosad najradikalnijem projektu. Ulaskom u prostor galerije posjetitelj kao da je zašao u neki posve drukčiji svijet. Sa svih strana, naime, okružuje ga zavodljiva magija Gordaninih linija, kružića, oblačića, vegetabilno–organičkih ili pak na trenutke geometrijskih oblika. Kolorit je suzdržan, ali ipak jasno zamjetljiv te postupno varira od crno–bijelo–sivih neboja u oker, odnosno crvenkaste tonove. Prvo što promatrač osjeti dojmljiva je i sveopća dekorativnost. U Gordaninu slikarstvu to je ipak tek popratna pojava. U osnovi njezinih promišljanja već se niz godina nalazi problem granica likovnoumjetničkog djela. Kada neko djelo valja proglasiti završenim i u kolikoj mjeri ono dopušta okolnom ambijentu da u njemu sudjeluje, neka su od ključnih pitanja koja si Gordana postavlja. Odgovor koji iznalazi beskompromisan je. Djelo nikada nije posve završeno, a prostor njegova širenja mora biti posve nesputan! U tom je smislu Gordanin rad svojevrstan work in progress (Željko Marciuš), koji se neprestano mijenja i propituje, buja i pulsira. Začudan slikarski ambijent što ga je Gordana postavila u Studiju Josip Račić izniman je likovni događaj, koji nas čini nestrpljivim u iščekivanju njezinih sljedećih projekata.


Vanja Babić

Vijenac 304

304 - 10. studenoga 2005. | Arhiva

Klikni za povratak