Biserni sjaj Tadijanovićeva Doručka

Prvi put sam nedavno slušao kako Tadijanović govori svoju pjesmu Doručak napisanu 22. veljače 2003. godine. Poslije sam, spremajući se za međunarodnu radionicu, tu pjesmu prepisao i pokušao je kako tako prevesti na engleski. Tema moga predavanja nije bio ni Tadijanović, ni poezija, nego uloga percepcije u procesu pisanja. Prvo što sam uočio čudesni je zvuk koji pjesmi daje pjesnikov glas. Podsjetio sam se snimka BBC–a, kada T. S. Eliot čita svoju Pustu zemlju, i prvog stiha u kojem je nemoguće ponoviti taj zvuk riječi cruellest, onako kako je izgovara T. S. Eliot. Nikada prije ni poslije nisam doživio taj najokrutniji mjesec, ni u jednoj interpretaciji, ni u jednom prijevodu. Sada opet taj isti kartezijanski doživljaj dok slušam Tadijanovića: Sam sebi priređujem doručak već nekoliko godina, u kuhinji. Ponekad joj kažem: kuhinjica! Pjesnikovo nadahnuće, moć njegove koncentracije određena je potrebama organizma, te on ne obraća pozornost na ono što hoće, nego na biološki najvažnije stimuluse. Uzima određene doze pojedinih lijekova i sve radnje usmjerava na motoričke radnje. Monodeizam pjesme govori o dominaciji jedne ideje u svijesti pjesnika. Robert Frost je pisao kako »iz rude trebamo izvaditi samo zvuk i izostaviti nebitne sastojke«. Upravo to čini Tadijanović s preciznošću alkemičara. Ova Tadijanovićeva pjesma izdvaja se iz našega suvremenog pjesništva ne po postmodernizmu, kako bismo u prvi mah zaključili, nego po novoj modernosti, koja pripada apsolutno novom prihvaćanju količine informacija koje prolaze kroz naše emocije. Kao u Borgesa, kada je riječ o priči, tako i u Tadijanovića, kada je riječ o poeziji, rađa se nova poezija podignuta na kvadrat, potencijalna poezija minimalizma. Ako pogledate prvi stih Tadijanovićeve pjesme, uočit ćete posebnu samosvojnu sintaksu. Ja sam je uočio, prije mnogo godina, kada sam jedne večeri, negdje poslije deset, došao u Klub književnika s Otom Šolcom i kad smo tamo zatekli Tadijanovića sama za stolom. Šolc ga je sa čuđenjem pitao što on radi tako kasno u Klubu, a Tadijanović je uzvratio stihom: Oto, meni je stao sat! pokazujući prstom na staklo ručnog sata. U Doručku se može govoriti o minimalizmu sintakse, koja izbjegava složene subordinirane konstrukcije. Na djelu je ogoljena retorika, koja u potpunosti zaobilazi figurativni jezik. Crtajući na ploči grafikon percepcije u Tadijanovićevu Doručku, studente sam upozorio na način na koji pjesnik integrira i prepoznaje značenje predmeta. Premda se čini da pjesnik fotografira predmete, on provodi viši oblik interpretacije same stvarnosti putem predmeta, primjerice navođenjem imena lijekova i njhove jakosti u miligramima. Asocijativno, čitajući Doručak podsjetio sam se na davni prijevod Morekaza Saint–John Persea (prevladao je, nažalost, prijevod Brodokazi), na elegičnost Eugenija Montalea o kojem Josif Brodski piše: »Nema ništa potresnijeg od otuđenog čovjeka koji se utječe elegiji«. Tadijanovićeva pjesma završava u tom tonu: Pa šalicu vratim na njeno mjesto i uzmem sat, ugasim svjetlo. I tako svaki dan i tako svaki dan. Ta muzička intonacija pjesme, koja pada od prvoga do posljednjeg stiha, govori o osjećaju praznine u prostoru koji je sve donedavno dijelio s voljenom ženom, u rečeničnom hermetizmu kao asketskoj varijanti simbolizma.

Namjeravao sam govoriti o percepciji, o priči kao jezgri našeg odnosa prema diskursu, o minimalizmu, koji je negdje počeo kao izraz raznih društvenih trauma, i Tadijanovićeva pjesma postala je pravi primjer mješavine pragmatizma i visoke liričnosti. Kolokvijalnost, neobavezni ton argumentacije kreće se kao kamera od perifernoga prema središnjem: mlaz vode u kuhinji asocira ga na žubor potoka u Rastušju, u mladim godinama. Stihovi izlaze iz konteksta minimalističke priče i dobivaju univerzalno značenje. Nova Tadijanovićeva pjesma otkrila mi je da on nije samo promatrač javnih običaja, nego pjesnik metafizičke orijentacije, koji je svoj idiom podredio vlastitoj egzistencijalnoj drami.

Kao i u svih velikih pjesama, njezina je primjena univerzalna.

Tomislav Sabljak