Za dva i pol klavira i šest ruku

Maksimalno predani osluškivanju svakoga tona, Deszo Ranki i Edit Klukon su poput besprijekorno uvježbana tima i lakotaktno i energično risali glazbu

Nedopustivo je bilo jednog Amerikanca u Parizu, a nakon duljega vremena i ponovna zagrebačkoga gosta, smjestiti za tako očajan instrument kakvim se već od dana nabavke prije dvadesetak godina prikazuje polukoncertni Grotrian–Steinweg s improvizirana podija Preporodne dvorane palače Narodnoga doma na Gornjemu gradu! Nedopustivo, razumljivo, i na sliku i na priliku pijanista od svjetska formata Eugena Indjića, kojemu će baš recimo poluklavir za prvi raspored novoga kruga ciklusa Piano pianissimo iz serije komornih programa KDZ–a (10. listopada), znatno i čujno odmoći pri artikulaciji inače postojano vrsna glasovirskoga majstorstva. Suh i upravo kreštav diskant uz doslovno raštimane basove bez definirane crno–bijele središnjice dodatno se i lijepo uklopio u gluho zbijen odjek dvorane od ilirskih sjećanja, gdje će tek lik povijesnoga susjedstva od imena palače Vatroslava Lisinskoga, tjedan poslije i s nastupom dua Ranki/Klukon (19. listopada), nespretnost od dva i pol klavira uspješno pretvoriti u virtuoznost za čak četiri ruke pod snagom profesionalno dotjeranih Steinwaya. Prve dvije ruke, pak, muški su borbeno zagrabile po teškoj površini raspoloživa glazbala, a kao pobjednik je na kraju i bez obzira na sve mehaničko–akustičke muke i taj put slavio Eugen Indjić u nizu zlata vrijednih sljednika stare rusko (borovskijevsko)–američke (rubinštajnske) škole s tonom na početku i na kraju cijele pijanističke mudrosti i priče. A ta se priča s fino uravnoteženom dramaturgijom unutarnjega sadržaja djela kao rezultante tonske raznovrsnosti, ponajbolje i opet poradi umjetnikove postupne prilagodbe užasu od instrumenta na kojemu svira, osjetila u drugome dijelu recitala u kontrastu slika Debussyja i Frédérica Chopina. Muzicirajući bez geste izvanjskog efekta mirno se prepuštajući već zapisanoj glazbi što čeka svoga ljubavnika, Eugen Indjić u četiri je Debussyjeve impresije (Odrazi na vodi, Stavak ili Pokret, Zvona kroz lišće, Zlatne ribice) dosegnuo novopročitano staro iskustvo, o koje će se u finalu i prvoga i drugoga dijela večeri priljubiti dva posvema različita Chopina: jedan, šopenovski netipično muževan za razbarušen slog 3. sonate u h–molu, te onaj drugi, očekivano poetičan, sjetan, ali i opet dramatično nemiran iz 4. mazurke, op. 24, odnosno superpopularna Scherza u b–molu, op. 31. Tema i njezine i polifono uređene varijacije iz kajdanke francuskoga majstora Gabriela Faurea s početka koncerta u naznakama su pozorna osluškivanja rasta glazbe najavljivale doživljajno poseban susret s Indjićevim dugotrajućim pijanizmom, čije će dvije hrabre ruke bez pomoći poluklavira otvoriti prostor od nadolazećega glasoviranja za nove dvije ruke i nove, dakako bolje, mnogo bolje klavire, a sve u boji Forte fortissimo istoga organizatora za većma komorne priredbe u Velikoj dvorani Lisinski. A ime Dezsa Rankija iz mađarskoga trolista veličanstvenih majstora suvremenoga glasoviranja unaprijed je i uvijek jamstvo posebna doživljaja rijetko odnjegovane tonske finoće. Osjetilo se to i u udruzi sa životnom družicom Edit Klukon, gdje će dvostruki odzvuk za dva klavira i klavir četveroručno u dobitnoj kombinaciji broditi rijetko delikatnim bojama za sudbinski isprepleten francuski skladateljski dvojac Debussy/Ravel. I bila je to istodobno i hrabrost i smjelost s utemeljenim pokrićem odjenuti se u tako ekskluzivan raspored prividno sličnih (kadšto i istih) boja na način specifično francuskoga kolorističkoga parfema, u kojemu će Ravelove transkripcije Debussyjevih orkestralnih impresija (Poslijepodne jednog fauna, Dva nokturna) paučinasto nevidljivom, a osjetilno prisutnom poveznicom ljubiti sliku živih (ravelovskih) odraza na vodi. Sve ondje do peterostavačne suite Moja majka guska i sveplanetarno popularna Bolera za klavir četveroručno, odnosno La Valse za dva klavira u štrausovskom idiomu odumirućega tročetvrtinskog pokreta, iznad čijega se dugina svjetla razvila tankoćutno slojevita interpretacija dua Ranki/Klukon. Odavna već prošetavši rubovima rubikonskih propitkivanja elementarnih zanatskih tečevina dobro ugođenih glasovira, Deszo Ranki i družica mu Edit Klukon, učenica glasovite Kadosove škole, u zreloj se umjetničkoj fazi bez kompleksa okreću drugim i drukčijim formama, a ukus popularnoga zvuka mijenjaju za rafiniran slog možda i manje atraktivne, ali ne i manje slojevite kompozicijske arhitekture. I teško je pritom priznati da bi bez obzira na individualne afinitete total sličnosti francuskoga rukopisa u provedbi tisuću i jedne crno–bijele varijacije, pod udruženim prstima dua Ranki/Klukon barem na jednom mjestu zagrabio po površini zasićene istovrsnosti. Maksimalno predani osluškivanju svakoga tona u provedbi uvijek nove boje, mađarski su glazbenici poput besprijekorno uvježbana tima i lakotaktno i energično risali glazbu u prirodi i oko nje, spretno koordinirajući izmjene izvedbenih pozicija i njihovih tonski različito postavljenih artikulacija. I tako se u kakvu nevjerojatnom slučaju Indjićev poluklavir s Gornjega grada na kraju ipak brižno spustio do donjogradskih krasotica, a Debussyjeve slike s pridruženim ritmom Mauricea Ravela u šesteroručnom su tempu majstora uz majstora zaživjele puninom čistokrvne umjetnosti najviše kategorije.