VAŽNO JE SALUTIRATI

Uvijek sugestivno usredotočena mračna kamera Karla Freunda hvata svu silu dojmljivih detalja

Dva filma Friedricha Wilhelma Murnaua, Nosferatu (1922) i Posljednji čovjek (1924) — prikazana u kinu Tuškanac kao najatraktivniji dio retrospektive njemačkoga nijemog filma — bitno se razlikuju; prvi je, od silne želje da s platna progovori, prekriven tekstualnim metamaterijalom, drugi pak nudi samo dva pisana upozorenja: tekstom prije početka filma hoće pripremiti publiku na inovativne postupke, dok onim uoči bizarna epiloga objašnjava zbog čega se scenarist (Carl Mayer) u posljednji čas odlučio izmijeniti sumornu sudbinu junaka. Ne umanjujući važnost uloge sablasna karpatskog vampira Nosferatua u povijesti svjetskog filma, ali i njegova prinosa žanru horora, moram priznati da me se Posljednji čovjek, i ne samo sa stajališta postupaka i efektne afirmacije poetike Kammerspiela, kudikamo više dojmio, osobito ako se zna da se i u njemu vrzma sva sila novovjekovnih vampira… Zapravo, zgromila me sama spoznaja da je neprijeporni genij umjetnikov tehnički manjak novoga propulzivnog medija — onaj tona — na sebi svojstven način uspio transcendirati i čak ga prometnuti u vrlinu. Doduše, tom svojedobnom činu sputanih ruku naknadno su prilijepljeni glazba i šumovi, koji, ne baš uvijek uspješno, hoće ubrzati radnju, podcrtavati ugođaj, tumačiti…

Sjaj vratarske odore

Središnja pokretačka sila Posljednjega čovjeka svakako je portir ekskluzivnoga hotela Atlantic, smještena u samom srcu megapolisa, u nadasve sugestivnoj interpretaciji velikog Emila Janningsa. Taj djetinje prostodušan čovjek slikovita izgleda — impresivne brade, silnih zalistaka — duboko je zadivljen sjajem svoje vratarske odore; ona mu, u strogo klasnoj podijeljenosti svijeta, priskrbljuje poštovanje njegove ubogarske sredine, ali i respektabilan status na hijerarhijskoj ljestvici opsluživačkog tima jednog hotela najviše kategorije namijenjena razmaženoj i ekstremno egoističnoj aristokraciji. Uvijek sugestivno usredotočena mračna kamera Karla Freunda — kadšto dugih kadrova izvedenih vožnjom — hvata svu silu dojmljivih detalja, počevši od duhovitih varijacija na portirova važna salutiranja, preko rotirajućih ulaznih vrata koja povezuju dva svijeta — vanjski, gdje se mračnom avenijom ispred hotela slijevaju rijeke obezljuđenih vozila, i unutrašnji, gdje se vrzmaju svakovrsni karakteri — pa do vrebajućeg oka upravitelja hotela (Hans Unterkirchen), koje će snimiti trenutak vratarove slabosti i već sutradan s njega skinuti blistavu odoru odredivši mu da u WC–u opslužuje hotelske goste. S druge strane, tek povremenim oniričkim iskoracima u ekspresionističkoj maniri autor pokušava materijalizirati pijano–psihotična stanja u koja će upasti protagonist nakon gubitka portirske službe.

Scenografija nadahnuta grafičkim dizajnom vremena (Grosz, Kokoschka) odbojnoj hladnoći urbanoga središta s hotelom kao svojevrsnom njegovom kloakom suprotstavlja junakovo sirotinjsko dvorište, koje tipičnom napučenošću najavljuje neorealistički postupak. No, suprotno rasprostranjenu uvjerenju da se u tzv. malom čovjeku svedenu na golu egzistenciju krije toplo ljudski srce, ti će mali u Posljednjem čovjeku tek poniziti ohola portira, koji je, nakon uzaludnih peripetija s uniformom (sjetit ćemo se i Gogoljeve Kabanice), morao pred njima istupiti bez najvažnijeg dijela sebe — kićene i svjetlucave odore. Mladu publiku kina Tuškanac silno je oraspoložila iznenadna odluka autora filma da svom nevoljnom junaku — bez odore predodređenu na brzo skončanje — podari život — aristokrata! Neki je ekscentrični lovaš bio svoje golemo bogatstvo oporučno namijenio onomu tko se, u trenutku njegove smrti, nađe pokraj njega; dakako, sretan se događaj odigrao, a gdje drugdje nego u toaletu hotela Atlantic! Tako je aristokrat, prema duboku uvjerenju tvoraca ovog istodobno mračna i duhovita filma, konačno završio tamo gdje mu je oduvijek i bilo mjesto — u šekretu, a ubogi protagonist za raskošnim stolom hotela Atlantic, sada spreman da širokom gestom neuračunljiva aristokrata rasipa bogatstvo i da se, zajedno s nekim spadalom, pijano ludira gradom. Već ga vidimo kako — pun sebe, zaigran i očaran novom odorom — pred svakim važno salutira.

Petar Krelja