Uvozni euroskepticizam

Uvozni euroskepticizam

Nenni Delmestre oblikovala je zaista zabavan igrokaz, skladno vizualno oblikovan i ritmički razigran, a njegova najveća šaljivost bili su glumci

Suvremeni je bugarski pisac Hristo Bojčev živeći na zemljopisnom rubu zapadnih kulturoloških zabuna sretno izbjegao nesuvislim okrutnostima nove europske in–yer–face drame engleske provenijencije i uspio napisati farsičnu igru Pukovnik Ptica ciljana sadržaja, koja je, eto, sada dospjela i na hrvatsku pozornicu. Pritom će biti zanimljivo zapaziti da se Bojčev potkraj devedesetih pozabavio ratnim zbivanjima na Balkanu (kako naziva ta područja) i gorljivom težnjom zemalja za integriranjem i prestrukturiranjem u zajedničku interesnu organizaciju europskih država. S mislima na njih, on nas u komadu uvodi u ludnicu, svijet luđaka, koji svoju umobolnicu proglašavaju »posebnim europskim teritorijem«, a svoju »vojnu jedinicu dijelom UN–a«. Pa da bi to i ozakonili, oni nekom ludom srećom stižu do Europskog parlamenta u Strasbourgu, a onda, iznemogli i izgladnjeli od duga čekanja da im administracija otvori vrata, pred njim prose. Ali sada dolazimo do sretnije mogućnosti poimanja istoga komada: Da je u ovim našim prostorima kojim slučajem povijest stala, što bi značilo da još moramo umjetnički čin držati odrazom stvarnosti, posve je sigurno da bi Bojčevljeva metafora bila u hipu policijski dešifrirana. A iz toga slijedi i to da bi se na uprizorenje njegova djela mogli odlučiti samo luđaci. Ali to se, jasno, ne odnosi na zapadnjake, koji su taj komad često igrali još potkraj prošloga stoljeća i vjerojatno se silno zabavljali autorovim intelektualnim komentarom onoga što su u svom liberalnom okružju mogli bez ustezanja nazivati odrazom.

Šuma i drum

Povijest se u našem okružju ipak pokrenula, pa sada možemo slobodno misliti i tvrditi da je umjetničko djelo tek moguća pretpostavka stvarnosti, što nam je bilo jasno i prije negoli je to službeno objavljeno. I tako nije bilo više nikakva razloga da se i mi sami ne počnemo zabavljati spomenutom metaforom, tim više što je očiglednost njezine konstrukcije čini potrošivom u samu vremenu izvedbe, znatno više zabavnjačkom i estradnom nego dramskom. Dakako, bilo bi loše da je redateljica Nenni Delmestre krenula šumom, dok je autor kročio drumom. Ali nije bilo loše, nego dobro, jer je i redateljica krenula putem autorove proizvoljne spekulacije, pa nam je uz pripomoć svojih suradnika, scenografa Ive Knezovića, kostimografkinje Danice Dedijer, skladateljice Line Vengoechea, koreografkinje Valentine Turcu, oblikovatelja svjetla Zorana Mihanovića te stilski i dizajnerski vrlo dobro uklopljene videoprojekcije Nenada Glavana u opći prikazivački karakter kazališne večeri, ponudila zaista zabavni igrokaz, skladno vizualno oblikovan i ritmički razigran. No njegova najveća šaljivost bili su glumci, koji su istražili onaj gubitak logičke veze između jednog i drugog postupka svoje dramske osobe. I sve na način kojim je smjerala čitava predstavljačka večer, a to znači izazivanjem komičnih situacija u vlasti glumca, a ne potpunim realitetom umobolnoga lica koje bi izazvalo našu sućut i skrb. U tom smislu valja poimence spomenuti jednog po jednog: Trpimira Jurkića, koji je govorom, izgledom i pokretom iskazao komičnu stranu prilagodljiva i na sve spremna Roma Dauda, Antu Čedu Martinića u ulozi vojnika Fetisova shizofreno pretvorenog u fašistoidnoga Pukovnika, koji svoju postrojbu vodi u europsku demokraciju, Roberta Kurbaša, misleći na njegovo glumački uspješno komen-tiranje lica umobolnika koji, još k tome, glumi glumca, vrlo dojmljiva Nenada Srdelića, čiji lik živi u uvjerenju da je malen poput mrava, Tajanu Jovanović kao prostitutku koja misli da je Majka Terezija, i Vicka Bilandžića, čiji lik jednostavno ne može upravljati svojim lopovskim porivima. U manje zahvalnoj ulozi Doktora, pripovjedača, uspješno se othrvao zamkama prozne zadaće Elvis Bošnjak.

Vlatko Perković