U ritmu tanga

U ritmu tanga

Kada je Neven Hitrec u podnaslov svog filma Snivaj, zlato moje stavio odrednicu žanra (nostalgična komedija), jasno je i nedvosmisleno upozorio na uzor, nezaboravnu ljubavnu komediju s pjevanjem Kreše Golika. Od živih boja i općeg ugođaja, preko naracije glavnog lika (malog Perice, odnosno malog–velikog Tomice) i brojnih scena ispunjenih smijehom, Snivaj, zlato moje izravno vodi u temeljnu premisu filma Tko pjeva zlo ne misli — pjesmu. Doduše, pjevanjem Golik doista stvara ljubavni zaplet u koji se ne upleće ni jedan izvanjski događaj, za razliku od Hitreca, koji pjesmom i komičnim primjedbama pomaže likovima da pobjegnu od svakodnevice. Na primjer, dok Marijana otvara Tko pjeva zlo ne misli, ista pjesma pomaže ljudima da mislima pobjegnu od straha pred novom političkom promjenom (dolazak partizana) u Hitrecovu filmu. I doista, u tom kontekstu uopće nije čudno da se viče »Živjela narodna vlast!« i da se u slavu tog pokliča pjeva Bandiera rossa. Unatoč podtekstualnim razlikama princip glazbe i pjesme gotovo je jednak. I jednom i drugom filmu temelj su šlageri koji obilježavaju zagrebačku sredinu, a temelj su u tolikoj mjeri da se nekoliko istih šlagera pojavljuje i u jednom i u drugom filmu (uz već spomenutu Marijanu, tu je i Šafranekov Kak taubeka dva, koji Tomičina obitelj pjeva za stolom, pa i Najdraža si ti..., koju Šafraneki slušaju na izletu, a u Hitrecovu filmu ona kao instrumental prati opasnu dječju igru po željezničkim tračnicama). S druge strane, starije razdoblje (kojega u Golika nema), obilježavaju pjesme glazbenoga simbola poslijeratnoga doba, Ive Robića (Tiho plove moje čežnje). No percepcija glazbe u tom dijelu filma vezana je uz natjecanje svekolikoga nevinog glazbenog izričaja (na omladinskim zabavama, na ulici) s partizanskim borbenim pjesmama koje tutnje sa zvučnika. Robić im se suprotstavlja na svoj način, uvježbani Beethoven (Za Elizu) na drugi način (Tonkino odrastanje), a ilirske budnice poput Lastavica Vatroslava Lisinskog i Još Hrvatska ni propadala Ferde Livadića postaju višestruko znakovite (ilirsko panslavenstvo — Jugoslavija s jedne strane, a s druge naslov pjesme Još Hrvatska ni propala, koja je ujedno naslov Peharnikova romana koji je bio temelj Hitrecova scenarija). Dva su filma bliska čak i na području popratne glazbe. Naime, Cvitkovićeva sentimentalna glazba i veseli valcer iz Tko pjeva zlo ne misli precrtavaju se u dva tanga Darka Hajseka, iznimna, ali očito nedovoljno iskorištena hrvatskog skladatelja filmske glazbe. Hajsek je tangom (najprije riješivši problem plaćanja orkestra — jer tango šarmantno izvode violina, gitare i glasovir), točno obilježio i film i filmsko vrijeme (među zagrebačkom mladeži u četrdesetima i pedesetima tango je bio vrlo popularan). Zatim, važan je i erotski duh, koji se u tangu nikada ne ostvaruje, nego vodi u neprekidnu čežnju (a to je važna odrednica filmskoga sadržaja). Također nije slučajno da se tango definira i kao »tužna misao koja se pleše«. Jer Hajsek stvara instrumentalni tango i od pjesme iz naslova (Snivaj, zlato moje) koja svoje pravo, nemilo značenje otkriva tek na kraju. Usprkos tomu (tragediji unutar komedije), glazbeno bogatstvo i neodoljivi šarm čine ovaj film posebnim — u pravom smislu suvremenijim, ali samosvojnim nastavkom do danas nedostižna glazbenog humora Kreše Golika.

Irena Paulus