TONKA, RECI CASH

TONKA, RECI CASH

Ako može Bijelo dugme, zašto ne bismo i mi — valjda su tako razmišljali članovi Novih fosila, skupine koja je osamdesetih suvereno harala pop–vodama jugoslavenske scene. Rajko Dujmić, vođa i skladatelj Novih fosila, prije desetak je godina, čudeći se nad bijednim lakoglazbenim tiražama, koje su se urušile kao i bivša država, najavljivao ponovni uspon Novih fosila s dvjema djevojčicama za mikrofonom i kladio se na visoke naklade. Dakako da se one nisu ostvarile, jer je skučeno glazbeno tržište već djelovalo po nekim posve drugim mehanizmima. Nije mu, očito, bio dovoljan ni nedavni debakl projekta 4 asa, kojim se novac nije uspio pobrati ni u bosanskim selima. Daleko od toga da najnovije okupljanje Novih fosila nije imalo dobrih razloga — nostalgičarskih što se tiče publike i financijskih što se tiče članova. Sve je počivalo na iznimno bogatu Dujmićevu opusu perolakih zabavnih i sentimentalnih pjesmica koje su itekako točno pogađale malograđanski senzibilitet. Nakon svih tih godina, eto nam otkopanih Fosila i obilato popunjena Doma sportova. Nostalgija je opet odigrala svoje i okupljeni su se dobro zabavili. Za razliku od manjeg broja onih koji Fosile dijele na osjećajne do 1983. s Đurđicom i komercijalne nakon toga sa Sanjom, publika se ovom prigodom nije zamarala takvim purističkim razmišljanjima. Tražila se čista zabava s bogatim okusom nostalgije, što su Fosili, obiljem starih hitova, i pružili. Iako su beskrajni refreni nekih od skladbi Novih fosila danas iznimno iritantni, između početne Da te ne volim i prigodne Za dobra stara vremena, izvedene na kraju, među tipičnim hitovima tipa E moj Saša našlo se i vrednijih melodija poput Tonke i Moje Milene, sentimentalnih balada, koje je publika najbolje primila. Dujmić, kojem nitko ne može osporiti zanatsku vještinu, ovom je prigodom pametno posegnuo za ekipom vrsnih glazbenika, koji su većinu sviračkoga posla obavili u pozadini. Ipak, time se nije moglo spriječiti počesto falš pjevanje i raznorazne greške, vjerojatno danak neuigranosti. No, teško da je raspjevana publika išta od toga zapazila, gledajući Sanjicu koja je čas patila, čas poskakivala uvjeravajući nas da je još uvijek za ples. Što zapravo znači sintagma povratnički koncert, ne znamo, jer novih pjesama nismo čuli. Sanja ima gledani šou, pa uz njezine »ljubavne ispovijedi o prošlim vremenima« po ženskim magazinima, čini se, riječ je o orkestriranom idealnom vremenu za podgrijavanje i inkaso. Bilo kako bilo, jedna od najpopularnijih hrvatskih skupina svih vremena ostavila je čitavu hrpu hitova i prašnjavih ploča uredno posloženih na starim regalima za kojima nitko ne poseže. Oni koji su godinama uživali u pjevnim refrenima novofosilaša i kojima je danas jedini izlazak onaj petkom navečer u super–samoposluživanja na kraju grada još će se neko vrijeme susretati s njihovim CD–kolekcijama, vjerojatno prigodno zalijepljenim na velika pakiranja deterdženata.

Velimir Cindrić