Sve suprotno od katarze

Sve suprotno od katarze

Zločin na kozjem otoku predstava je s dobrim potencijalom, ali nije oblikovala atmosferu ni ostvarila scensku moć

Kazališna sezona 2005/6. u Istarskom je narodnom kazalištu 22. listopada otvorena premijerom Zločina na kozjem otoku dramatičara Uga Bettija, u postpirandelovskom naraštaju najuglednijega talijanskog dramatičara. Bettijev klasični, u osnovi realističan komad Zločin na kozjem otoku, napisan 1948, redateljica Senka Bulić iščitava kao dramski predložak pogodan za propitivanje osnovnih pitanja ženskoga identiteta. U kojem trenutku i zbog čega seksualna energija triju žena koje žive u otočkoj izolaciji suvereno pobjeđuje materinstvo, kćerinu pokornost i šogoričinu lojalnost? Je li pojava muškarca na njihovu otoku puki okidač za provalu potisnutih erosa ili je muškarac (zajednička interesna sfera svih triju žena) — ključna točka po kojoj redovito pucaju i najčvršće ustrojene ženske veze? Pucaju li te naoko neupitne, čvrste veze samo zato da bi žene još jednom potvrdile kako iznad svega na svijetu vlada naj grublja energija koja jamči opstanak vrste ili se njihovi međuodnosi kidaju zato da bi spoznale kako i izvan odnosa s drugim one doista postoje u svom neupitnom identitetu, ukoliko za takvo što uopće imaju snage?

Inteligentna zamisao i propala realizacija

Takvo redateljičino iščitavanje Bettijeva Zločina na kozjem otoku, drame koja je u proteklim desetljećima interpretirana u različitim matricama, od kršćanske do psihoanalitičke, temelj je njezina koncepta predstave koja svaki svoj pojedini segment — dramaturški, glumački, vizualni i glazbeni — premeće u vlastitu suprotnost. Tako ambiciozno zamišljenom linijom igre s Bettijevim tekstom poneki su elementi u predstavi jednostavno isforsirani, a tu je ponajprije riječ o dramaturškim propustima, gdje riječ na sceni istodobno vodi bitku s recitativnom logorejom i redukcijom. Posljedično, takav inteligentno zamišljen, ali u realizaciji propao pristup drami, bio je pretežak posao za ženski glumački trio: Lucija Šerbedžija, Ana Karić i Ivana Jozić više su rekle šutnjom, njihov pokret koji je imao iskazivati osjećajna stanja bio je nedosljedan, koreografska su rješenja bila poprilično banalna. U namjeri da se izdvoje iz tumačenja dramskih osoba majke, kćeri i šogorice, kako bi se suočile s vlastitim identitetom, izgubile su se u točki funkcije, tako da su u cjelokupnoj atmosferi Zločina na kozjem otoku zapale u grotesku. Iako je uloga muškarca Angela u interpretaciji bosanskoga glumca Fedje Štukana realno postavljena kao strano tkivo koje će razoriti korpus tih ženskih otočkih simbiotskih odnosa, Fedja Štukan umjesto fatalnoga razarača koji napokon skonča u obličju izokrenuta tijela Kristova, svojim stilom glume sveo se na ulogu pukoga dođoša, dojdeka ili dogona, već po tomu, kako koja klaustrofobična sredina naziva takve ljude. Ipak, izuzev posve promašene kostimografije Olivera Jularića, likovni je segment predstave izniman: majstorsko svjetlo Olivija Marečića i monumentalna scenografija Tomislava Ćurkovića dosljedno ostvaruju svaki zahtjev prostora igre — od informacije do emocije, od sterilnosti do posvemašnje erotiziranosti, od staje do kapelice. Komplimente zaslužuje i glazba Livija Morosina, koja dakako nema snage kontrapunkta, ali na ambijentalnoj razini izvrsno prati i dopunjuje brojne dramaturške, redateljske i glumačke propuste u Zločinu na kozjem otoku. U cjelini, sedamdesetpetminutni Zločin na kozjem otoku predstava je s dobrim potencijalom u redateljskom konceptu, u realizaciji likovnoga segmenta i glazbe, ali ta najnovija predstava nastala u suradnji Istarskoga narodnog kazališta i Kazališta Hotel Bulić iz Zagreba nije oblikovala atmosferu ni ostvarila scensku moć, za što je nedvojbeno imala doista veliku priliku.

Dubravka Lampalov