Sudbine malih ljudi

Sudbine malih ljudi

Uz preseljenje glavnoga programa u veliku dvoranu kina SC i iznimno zanimanje posjetitelja, koje je posljedovalo gotovo stopostotnim povećanjem broja gledatelja, program dokumentarnih filmova 3. zagrebačkog filmskog festivala u cjelini je ujedno i najslabiji dosad. Dok smo na prethodnim dvama izdanjima festivala uz izvrsne i vrlo angažirane strane dokumentarce Rođeni u bordelu, Kontrolna točka i Sonov posao imali prilike vidjeti i intrigantne i visokom kakvoćom prilično ujednačene domaće naslove Sve o Evi, Sve 5! i Pula povjerljivo, u ovogodišnjem, ujednačenom, no kvalitativno tek prosječnom programu, nije prikazano nijedno domaće ostvarenje. Premda angažiranih naslova ni ove godine nije nedostajalo, Zlatna kolica za najbolji dokumentarni film dijelom su nezasluženo, a dijelom možda i po inerciji, otišla u ruke ruskoga redatelja Alekseja Fedorčenka, autora lažnoga dokumentarca Prvi na Mjesecu, nedavno u Veneciji ovjenčana nagradom Horizons Documentary Award. Izmišljenom, donekle nostalgičnom pričom o nepostojećem sovjetskom svemirskom programu iz 1930–ih godina, i tragičnim sudbinama njegovih navodnih sudionika, nesuđenih prvih ljudi u svemiru koji su nakon neuspjeha projekta mahom stradali od čelične Staljinove ruke, autori filma daju oporu i razmjerno mračnu, no istovremeno toplu i duhovitu crnohumornu sliku neizbježne zle sudbine malih ljudi uhvaćenih u žrvanj totalitarizma i suludih planova velikih vođa. Titula najuspjelijega filma festivala pripada nagrađivanom brazilskom ostvarenju Favela se budi redatelja Jeffa Zimbalista i Matta Mocharyja. Svojevrsna dokumentarna inačica hvaljenoga Meirellesova filma Božji grad potresna je priča o turobnom životu u favelama Rija, mjestu na kojem ljudski život vrijedi manje od grama kokaina, a često bezrazložna smrt vreba podjednako od sitnih dealera i nerijetko korumpiranih policajaca odveć lakih na okidaču. Tmurnom svakodnevicom favele vodi nas nepopravljivi idealist Anderson Sáa, mladić revolucionarna duha i bivši krijumčar koji je u hip–hop–glazbi i ritmu ulice pronašao put kojim bi mlade mogao spasiti od prerane smrti u oružanim obračunima maloljetničkih bandi i izvesti ih iz pakla droge. Dok mu prijatelji i djevojka pridaju gotovo osobine mesije, kojega je aktivizam stajao i privremene oduzetosti, Anderson u svojim neumornim naporima dijelom pronalazi i iskupljenje za vlastitu kriminalnu prošlost. Energičnošću i angažiranošću izdvaja se i naslov Meci u kvartu, prilično zrelo ostvarenje tamnoputih devetnaestogodišnjaka Terrencea Fishera i Daniela Howarda. Ogorčeni besmislenim pogibijama osmorice prijatelja i susjeda iz brooklynske četvrti Bedford–Stuyvesant, njih su dvojica kamerom odlučili bilježiti nezaustavljivu spiralu nasilja koja je tijekom snimanja filma života stajala i Timothyja Stansburyja, Terrenceova najboljega prijatelja, kojega je greškom ubio policajac. Na ovogodišnjem Sundance Film Festivalu nagrađeni posebnom nagradom žirija, Meci u kvartu sugestivno dočaravaju očaj i nemoć ljudi čija se jedina krivnja i na početku 21. stoljeća ponekad sastoji u drukčijoj boji kože. Nakon izvrsne socijalne (melo)drame Glavom kroz zid, njemački redatelj turskih korijena Fatih Akin filmom Prelazeći most: zvuk Istanbula vraća se na vrata Orijenta. Veliki zaljubljenik u glazbu, Akin nam nudi pomalo predug i neujednačen, no neosporno slikovit, zabavan i duhovit uvid u zvučnu kulisu mitskog Stambola. Jedini film kojem na festivalu možda nije bilo mjesto jest naslov Made in Serbia Mladena Đorđevića. Riječ je o crnohumornom i gdjekad tjeskobnom, no i predugu i preuzetnu egotripu kojim redatelj, ljubitelj pornića domaće produkcije, prezrenom pornografskom žanru dokumentarističkom obradom neuspješno želi dati umjetnički dignitet, naposljetku i svoj film pretvarajući u još jedan pornić made in Serbia.

Josip Grozdanić