Statični stroj

Statični stroj

Najsnažnija mjesta izvedbi daju prizori između Kralja i Becketa, ostvareni velikom glumačkom energijom i suptilnošću istodobno monumentalna i prisna, potresna i cinična Gorana Grgića, te koliko nježna toliko čvrsta Dražena Šivaka (Thomas Becket)

»Nemam biografije«, piše Jean Anouilh, »i jako sam zadovoljan zbog toga. Rodio sam se 23. lipnja 1910. u Bordeauxu, mlad dolazim u Pariz. Prva viša škola mi je Colbert, srednja Chaptal. Godinu i pol studiram pravo, dvije godine radim u reklamnoj agenciji, što me naučilo preciznosti i domišljatosti i zamijenilo mi studij umjetnosti. Nakon Hermelina (dodajmo 1932) odlučio sam živjeti samo od kazališta i pomalo od filma. Uspjelo mi je nikada se ne baviti novinarstvom, tako da na duši imam nepotpisana samo dva vodvilja i jednu melodramu na filmu. Ostatak moga života, dok nebo bude tako htjelo (dodajmo 1987) neka ostane moja osobna stvar, detalje čuvam za sebe.« Rođen samo četiri godine nakon Vlade Habuneka, u Habuneku je u Hrvatskoj imao najodanijega redatelja. S Habunekovim odlaskom gotovo da je nestao i Anouilh s naših pozornica. Mogao je mirne duše još malo pričekati na povratak. Osim za izvrsne glumačke kreacije koje u glavnim ulogama donose Goran Grgić kao Kralj i Dražen Šivak kao Thomas Becket, jamačno bi u svemu drugome dočekao bolju prigodu od današnje, odnosno jučerašnje, jer ta je predstava pripremana sa stankama i nastavcima dulje vrijeme na pozornici HNK u Zagrebu. Slavi nekoć u Europi najviše igranoga francuskog dramskog autora, često nepravedno podcjenjivana od francuske kritike, ova izvedba jedne od njegovih najpoznatijih drama teško da će mnogo pridonijeti. Ono što kronike neće zabilježiti već su poslovične nezgode Drame HNK u suradnji sa na drugu vrstu kazališne discipline od ovdašnje jamačno naviklim uglednim rumunjskim redateljem Horeom Popescuom, kojih su odjeci za vrijeme pokusa stizali u novinske redakcije i šire. S Popescuom tijekom priprema surađivalo se i (ne)sporazumijevalo prijevodima s francuskoga. Preglasnih nevolja nije bilo jedino oko Horeina prvoga gostovanja u Zagrebu, odnosno rada na blistavoj predstavi Ibsenova Peer Gynta iz 1977, koja se ubraja među najbolja ostvarenja druge polovice prošloga stoljeća na ovoj pozornici, a potječe iz vremena intendanture Koste Spaića. Majstor i Margarita 1985. prema Bulgakovu svojim zgodama i nezgodama, kojima pripada i nestanak prvobitne protagonistice, tjednima je zabavljao premijernu publiku prije praizvedbe, koja je trajala do iza ponoći, ali je imala tako uspjelih prizora da je definitivno osvojila širu publiku i bacila u zaborav sve porođajne muke i prometne nesreće. Ondine Jeana Giraudouxa 1991, opterećena redateljevom glomaznom scenografijom, prošla je tako blijedo da se prigodom ovogodišnje dubrovačke premijere istoga djela malotko uopće spomenuo, što bi se unatoč blago staromodnoj, no još privlačnoj vizualnoj dekorativnosti izvedbe moglo u skoroj budućnosti dogoditi i Anouilhovom povijesnom, odnosno kostimiranom komadu Becket. Bez obzira na podudarnost povijesne građe ne bi ga trebalo uspoređivati s Eliotovim Umorstvom u katedrali, prije nekoliko sezona viđenim u izvedbi Histriona, jer Anouilhu isti povijesni motiv ponajprije služi za tragičnu povijest jednoga muškoga prijateljstva, koje će upropastiti vjernost različitim životnim misijama, odnosno jednoga vlasti, drugoga vjeri. Nema nikoga imalo bliska kazalištu tko ne zna da se na tom povijesnom spektaklu u HNK radilo rekordno dugo s odgađanjima i odustajanjima, tako da je izvornu režiju u bolešću ispričanoj odsutnosti redatelja gosta s istom ekipom suradnika nastavio Joško Juvančić s rezultatom koji ništa ne mijenja u opće prihvaćenoj osrednjosti novije zagrebačke dramske produkcije, u kojoj se Becket uspijeva dići čak malo iznad prosjeka, što nije odveć laskavo ni za prosjek ni za predstavu. Najsnažnija mjesta izvedbi daju prizori između Kralja i Becketa, ostvareni velikom glumačkom energijom i suptilnošću istodobno monumentalna i prisna, potresna i cinična Gorana Grgića, te koliko nježna toliko čvrsta Dražena Šivaka (Thomas Becket). No njih dvojica unatoč korektnosti cijeloga vrlo brojnoga glumačkog ansambla ne uspijevaju dati pokretačku snagu velikom, pokraj svih vanjskih promjena iznutra statičnom kazališnom stroju ove predstave. Ostvarena je u prijevodu Vjenceslava Kapurala, scen-ografiji redatelja i Ante Serdara, s glazbom Arsena Dedića, kostimima Rute Knežević, svjetlom Denija Šesnića, uz dramaturšku suradnju Sanje Ivić, koja se kao jedan od devetorice lovaca/vojnika pojavljuje i na pozornici. Premijerna publika ispunila je gledalište i ispratila izvođače (precizna kazališna cedulja ne izostavlja ni imena dva četveronožna, Aspara i Kaspara) uobičajenim pljeskom.

Marija Grgičević