Smrt, riječ bez tepanja

Smrt, riječ bez tepanja

Kao i svi profesori, u svojoj pedagoškoj praksi susretala sam se sa svakojakim studentima. Studenti, kao i svi učenici, često su se služili svakojakim »isprikama« kad ne bi došli na nastavu. Obično su »krivci« bili zubari, zastoj tramvaja, nestanak struje, sudar... To su oni uobičajeni i očekivani izgovori. No s vremenom su se počeli javljati i oni bizarniji. Primijetila sam da mladi postaju sve bezosjećajniji i bezobzirniji jedni prema drugima, a prema starijima sve netolerantniji i grubi, bez ikakva poštovanja. Zašto onda davno umrli djed, baka, tetke, dalji rođaci i susjedi ne bi poslužili »bar nečemu korisnom«? I tako se u »ispričnice« počela uvlačiti i smrt. Pamtim mnoge svoje studente, no jednu studenticu (Daliborku) neću (tako brzo) zaboraviti. Nije bila blistava. Prije bi se reklo — loša. Ali se zato izmotavala kao nitko drugi ni prije ni poslije nje. Nekoliko joj je puta umro djed, zatim baka, pa čitav buljuk tetaka, a na kraju i zaručnik! No sve te smrti (u nepunu godinu dana, dok je bila na 1. godini studija) nisu joj pokvarile dobro raspoloženje čim bi izašla sa sata na hodnik ili se spustila do studentske kantine. Nije prezala ni od bolesti. Ne trepnuvši okom, priopćila bi mi da sutra ide na operaciju, a onda se — kao da nije ništa rekla — sutradan najnormalnije pojavila na fakultetu. Uvijek sam se pitala (ali ne i nju!) kako je nije »od Boga strah« tako lagati, ne boji li se da će takvim izmišljanjem zaista prizvati smrt (ili smrti). No osoba toliko ogrezla u lažima već je tako i tako izgubila sebe te joj je trebala pomoć psihijatra, pa nisam tjerala s njom mak na konac. Uvijek sam je se sjetila kad sam studentima mlađih godišta tumačila stupnjeve prijevoja: umirati, umrijeti (od *umerti), smrt / mrtvac. Pa koliko god smrt bila česta tema raznih umjetnosti — književnosti, slikarstva, glazbe — dosad sam je, koliko je bilo do mene, zaobilazila. I sada bih da se ne bliže još jedne Sisvete (Svi sveti), a za njima Dušni dan, pa temu ne mogu odgađati unedogled. Smrt ne ostavlja ravnodušnima ni bezvjerce, pa su i u socijalizmu 1. studenog išle put groblja rijeke ljudi kao i danas, ali službeno pod neutralnijim nazivom, Dan mrtvih. Riječ smrt znači, najšire, prestanak života. Prenesena značenja obično stvari preuveličavaju. Tako npr. propast tvornice ili morala, za što se voli slikovito reći smrt, može biti dalekosežno teška, no ipak ne znači biološki prestanak svih životnih funkcija. Smrt mi je kad moram ići na tu adresu — govori zapravo o nelagodi, a ne doslovno o smrti. Klinička smrt već je ozbiljnija i znači da u organizmu funkcionira samo disanje i krvotok. Prividna smrt pak daje još neke izglede za život. To je zamrlost, stanje u kojem su vitalne funkcije svedene na minimum, što može trajati najduže 48 sati. Ima i onih koje je snašla slatka smrt; to je ona koja nastupa u spolnom činu. Vječna smrt sve je prije nego slatka; to je osuda na paklene muke. Mučenička smrt nastupa kad kršćanin umire za vjeru, pomiren s Bogom, čiste savjesti. Bijela smrt zahvaća one narode koji gube stanovništvo, a crna smrt je kuga. U široku repertoaru smrti najbezopasnija je konjska smrt, kukac iz reda vretenaca. Zanimljivo je da je imenica smrt — ta jednosložna riječ sa slogotvornim r — zapravo složenica. Prvi član u prasl. *sbm mbrtb razvio se iz ie. *Hsu-, dobar, a drugi iz *mry ti-, što je tvorba iz korijena *mer-, umrijeti. Element –mrt- (u varijacijama) zajednički je cijeloj porodici riječi: lat. mors, mortis, lit. mirti`s, rus. smértb, češ. smrt itd. Izvedenice se prave od više osnova: mer-, mry -, mry tv-, mor-, mar-, mry t, -mry l-, mry cv-. A što je to dobro u smrti? Predmetak s- upućuje na prirodnu, nenasilnu smrt. Isti prefiks nalazimo i u pridjevu zdrav, sbm dravbm (od ie. *Hsu-, dobar + deru, drvo, prvotno hrast). Ne kaže se badava zdrav k’o dren, dakle dobro i postojano zdravlje uspoređuje se s drvetom. Prijevoj pak (glasovna promjena u korijenu riječi) određuje hoće li glagol opisivati svršenu ili nesvršenu radnju. Nesvršeni (često i mukotrpni) glagol umirati nerijetko hrli k svojemu svršenom parnjaku umrijeti — i konačnici, smrti — kao prema oslobođenju. Zato smrt često prate apozicije pobjednica (na slikama i kao kosac) te osloboditeljica. Ona je doista jedina konstanta ovozemaljskoga života. Apostrofirana je i u poznatoj studentskoj pjesmi Gaudeamus, koja se pjeva još i danas na proslavama klasičnih gimnazija (a mumljajući, s manjkavim i/ili pogrešnim tekstom i filozofskih fakulteta). Potječe iz srednjega vijeka, a svoj sadašnji oblik dobila je u 18. stoljeću. I u njoj se mlade ljude na pragu zrelosti upozorava na prolaznost života, da ne zaborave kako će smrt doći brzo i nikoga neće poštedjeti (Venit mors velociter / Rapit nos atrociter / Nemini parcetur). Kanila sam pisati i o udovicama, udovcima, udovičićima, glagolu obudovjeti. Ipak neću. Praznovjerje? Zla slutnja? Maljanje vraga na zid? Najvjerojatnije koktel od svih ovih sastojaka.