SJAJ OSTARJELE DAME

SJAJ OSTARJELE DAME

Antologija hrvatske ZF priče, izbor, predgovor i bilješke Žarko Milenić, DHK — Ogranak u Rijeci — Liber, Rijeka, 2005.

Za fascinantnu činjenicu da se književne vrste (žanrovi) troše, postupno zadovoljavajući i iscrpljujući zanimanje svoje publike, pa susljedno tome stare, malaksavaju i odumiru, nije teško saznati na prvoj godini studija u kolegijima podloženima teorijom književnosti. Primjeri za to brojni su (ep, pikarska priča, klasicistička tragedija, epistolarni roman, stihovana drama...). Ono što se tamo (na prvoj studijskoj godini) rjeđe doznaje jest podjednako fascinantna činjenica kojim se to književnim vrstama događa danas, tako rekuć pred našim očima. Teoretici, naime, ne vole prljati ruke ni nazočnom empirijom, odnosno kopanjem po predručnome materijalu, ni riskantnom pranostikom, pa o tome šute, pri oprimjerenju pojava radije ostajući na sigurnu tlu činjeničnosti književne povijesti. Prikazivač knjiga sve prvospomenuto, međutim, sebi (komotno) može dopustiti u svezi s nekim konkretnim primjerom i to zato što nema i ne može imati ambicija za obvezatnijom prosudbom i dalekosežnijom sintezom.

Getoizacija žanra

O čemu je riječ? O malaksavanju i getoizaciji žanra znanstvene fantastike (procvale na prijelomu dvadesetih i tridesetih godina 20. st.), do koje je pojave, i u globalnim razmjerima i na domaćem tlu, došlo početkom osamdesetih istoga stoljeća. Naoko paušalnu tvrdnju možemo potkrijepiti mnogim iskustvom, od bibliotekara javnih knjižnica (opadanje posudbe i među mlađom publikom), sve do briga nakladnika oko broja proizvedenih i objavljenih naslova i njihove tiraže. Činjenice, nažalost, govore: SF (ZF) na silaznoj je putanji. Na ovome se mjestu ne možemo upuštati u potanju argumentaciju uzroka te pojave. Za sve spomenut ćemo tek dva: agresivni nastup fantastike (ang./am. terminom fantasy story), i žilavu ustrajnost krimića osvježena politikom, scijentizmom i pustolovnim elementom. Spomenimo u svezi s prvim trijumfalni pohod generacije hrvatskih borhesovaca, a u svezi s potonjim nepreglednu množinu domaćih prijevoda (mahom s engleskog) djelâ iz žanra detekcije, koja nerijetko posjeduju pristojnu količinu literarnog naboja i književnoga ukusa. Zbog spomenuta opadanja žanra SF–a, nižepotpisana prikazivača, a nadati se i zainteresirano općinstvo, obradovala je pojava antologije hrvatskih znanstveno–fantastičnih priča. Antologičar, riječki književnik Žarko Milenić, uvrstio je u svoju knjigu 25 hrvatskih SF (ZF) priča, ističući u uvodu s naslovom Naš svijet, naše more, da se pri izboru držao kriterija zanimljivosti priča, a ne aktualne reprezentativnosti (reputacije) autorskih imena unutar žanra, premda mu potonje nije smetalo u poslu. U kratku, ali sadržajnu, povijesnom ekskursu Milenić opisuje žanrovska zbivanja u nas, navodeći da vremenski primat pripada domaćoj šampionki čitanosti i popularnosti, Mariji Jurić Zagorki, i njezinu romanu Crveni ocean, iz 1918, spominjući i zaslužne predratne (Drugi svjetski!) krčitelje putova: M. Šufflaya, M. Hanžekovića, S. Radovanovića i Z. Furtingera. Pri tome s pravom ističe kako se žanr u počecima u nas smatrao manje vrijednim, o čemu svjedoče i česte uporabe pseudonima, kad su se posla laćali afirmiraniji pisci tzv. glavne struje. A njih je bilo, od V. Desnice, A. Šoljana, B. Belana i V. Kuzmanovića do N. Fabrija, H. Hitreca, D. Kekanovića i M. Valenta (nije li s nepravom prešućen V. Barbieri?). Uvodničar nas, nadalje, informira o afirmaciji domaćih (danas već klasika) SF–a (ZF–a): D. Mikuličića, P. Raosa, B. Pihača, Ž. Prodanovića i drugih. Ne zaobilazi spomenuti ni dosad u nas nenatkriljena teoretika žanra, hrvatsko–kanadskoga književnog znanstvenika Darka Suvina i njegov nezaobilazni povijesni pregled i antologiju svjetskog SF–a Od Lukijana do lunjika (Epoha, Zagreb, 1965), vrijednu reedicije (oprez!: nakon energične jezično–stilske redakture).

Vrijedno pozornosti

Sliku sadašnjega stanja antologičar upotpunjuje pregledom žanrovske periodike (»Sirius«, »Futura« i dr.), isticanjem uloge klubova znanfanovaca (»SFera«, »Gaia« i dr.), te dužnu pozornost poklanja i neposrednim svojim prethodnicima, SFerinim antologičarima T. Jambrišak i D. Macanu (Dnevnici entropije, 1996; Zagreb 2014, 1998), te D. Horaku (Kvantni portali imaginacije, 1997). Dok spomenuti prethodnici prostor nude mahom onim afirmiranijim, kao i nastupajućim autorima iz SFerina okružja, Žarko Milenić poduhvatio se ambicioznije zadaće, pregleda njemu zanimljivih tekstova hrvatskih pisaca SF–a svih naraštaja 20. stoljeća, od A. Cesarca (r. 1893), B. Belana i Z. Furtingera (obojica r. 1912), preko onoga V. Kuzmanovića (r. 1930), S. Škrinjarić (r. 1931) i N. Fabrija (r. 1937), zaključno s autorima rođenima od početka četrdesetih do sredine pedesetih, afirmiranima u žanru od kraja pedesetih do nastupa, uvjetno rečeno, sferaša. Želeći čitateljstvu otvoriti i povijesnu sliku i uvid u estetske domete hrvatskih stvaralaca unutar SF–žanra, Milenić je, nakon akribična istraživanja, odabrao 25 priča kraćeg opsega dvadeset i petoro autora (osim već spomenutih susrećemo tu i imena: Antičević, Benini, Berečić, Domić, Grbić, Horvat, Hržić–Grubelić, Macan, Mažuranić, Miculinić–Prešnjak, Petrovski, Valjak, Zirdum...). Prikazivač se slaže s Milenićevom podjelom hrvatskih autora, djelatnih danas na tlu žanra, u dvije skupine: prvi su kreativni znanfanovci, a drugi pisci glavne struje, povremeni esefovci. Kako na ovome mjestu nije moguće prosuđivati estetske kriterije antologičarove, a ni estetske domete ponuđenih fikcionalnih svjetova hrvatskih esefovaca, prikazivač ove zanimljive knjige smatra dovoljnim pozdraviti ovaj pokušaj popunjavanja dobro uočene praznine, te prigodu koja je naporom antologičara pružena čitatelju da upozna posve pristojan broj dosad nedostupnih tekstova. Kako je posrijedi antologija vrijedna pozornosti, njihovom će se valorizacijom (nadajmo se nepristrasnom, tj. objektivnom), pozabaviti drugi i na drugome mjestu. Odajući priznanje Ž. Mileniću na obavljenu poslu, prikazivač njegove antologije (inače uvjereni tradicionalist!) mora uzdahnuti prisjećajući se vremenâ kad su se u impresumima sličnih knjigâ neizostavno sretala imena lektora, korektora, slagara i sličnih samozatajnih (i uvijek tako potrebnih!) knjiških pregalaca, koji su zajamčivali profesionalnu razinu posla. Barem knjigâ u izdanju uglednih institucija poput izdavača ove o kojoj je riječ (DHK–a!). Unatoč netom spomenutom, zaključiti nam je kako je ostarjela SF–dama na jelovniku svoje kuhinje u našim stranama još kadra ponuditi i pokoju dobrodošlu deliciju.

Predrag Jirsak