ŠALJI DALJE

Mlađi knjiški moljci ne sjećaju se onoga doba kad je postojao cijeli jedan sloj ljudi koji su živjeli od borbe protiv knjiga. Oni su to, doduše, proglašavali borbom protiv štetnih knjiga, a samim tim i radom za dobre knjige, no zapravo su nastojali zatrti knjige uopće. Bili su to urednici u nakladničkim kućama koji su onamo postavljeni da paze kako se ne bi u čemu zastranilo. A kako se u knjižne stvari baš i nisu razumijevali najbolje, trudili su se da objave što manje knjiga, po mogućnosti nijednu, jer tako nisu mogli pogriješiti. I, često im je to i polazilo za rukom, i za nagradu su dobivali bolja mjesta. Onda, bili su tu sekretari u raznim komitetima, važnijim i manje važnim, koji su također vrebali na knjige. Jer, napasti neku knjigu, pokazati njezin neprijateljski karakter, bio je najbolji način da čovjek napreduje: jurišem na knjigu on je pokazao ne samo načitanost nego i budnost, i time se automatski kvalificirao za bolju poziciju. Osobito su se na taj način kvalificirali novinari, jer oni ne bi samo ogovarali knjigu na sastanku, nego bi o njoj još nešto i napisali. Sipajući kojekakve optužbe, stvorili bi privid borbe mišljenja. A time su proizvodili dimnu zavjesu: kad bi nakon takva teksta autor došao na led, onda to, tobože, nije bilo voljom političara, nego voljom javnosti, koju je zastupao onaj novinar. On bi poslije postao urednik ili dopisnik iz neke daleke i bogate zemlje. Osobno ih znam nekoliko koji su se habilitirali na Šoljanovoj Luci. I sad, često sam se pitao kamo su ti ljudi nestali. Gdje zarađuju plaću, što rade? Sve dok mi jednoga dana nije puklo pred očima: ljudi božji, pa oni su u Pošti, oni Poštu drže u svojim rukama! Nemam za to nikakvih dokaza, ali sam sto posto uvjeren, i to zbog načina na koji Pošta posluje i na koji postupa s knjigama. A postupa posve isto kako su nekad postupali oni borci protiv knjige, nema nikakve razlike. Ako i ima, razlika je u tome što je djelovanje Pošte manje upadljivo. Ali je efikasno. Pogledajte samo kako oni smišljeno i sustavno djeluju. Postoje najmanje tri elementa po kojima ih možete prepoznati i osjetiti njihovu ruku. Prvo i prvo, oni su na slanje knjiga udarili takvu poštarinu, da se od toga i najjačem nakladniku diže kosa na glavi. Možete vi koliko hoćete pisati na pošiljku da je to tiskanica, možete se pozivati na to da ova država stimulira kulturu, poštarina će vas doći toliko da ćete se češati. A to vrijedi samo za otvorene pošiljke, o zatvorenima ne treba ni govoriti: poštarina stoji koliko i knjiga sama. E, ali kad bi barem te zatvorene pošiljke i ostale zatvorene! Ali ne ostaju, i tu se također vide prsti onih zakletih boraca protiv knjige, one mračne sekte koja je u Pošti našla utočište. Jer, kad vam god netko dovoljno bogat i lud pošalje knjigu poštom, možete biti sigurni da će vam pošiljka stići otvorena. Ne znam što se oni nadaju da će naći u tim pošiljkama? Ukradenu vrijednu sliku? Eksploziv? Tablu čokolade? Svežanj deviza? Ma kakvi, znaju oni da su to knjige, i otvaraju iz mržnje prema knjigama. Bilo kako bilo, otvorit će svaki put, i vi ćete, kad uzmete knjigu u ruke, imati osjećaj kao da su vam u hotelu dali rabljeni ručnik. A to su oni i htjeli. Pa kad bi vam onda takvu pošiljku — otvorenu, upljuvanu, obeščašćenu — barem uručili! Ne, nego neće ni to. Ako vam knjigu ne nosi vaš redoviti poštar, nego onaj dostavljač hitnih i preporučenih pošiljaka, možete biti gotovo sigurni da će vam se osvetiti: neće ni pozvoniti na vrata, nego će vam u kasliću ostaviti obavijest da imate pošiljku. Pa vi izvolite doći na poštu po nju. Tako i treba onomu tko čita knjige i tko ih još i poštom šalje, to je najmanja kazna koja ga može zateći. Tako valjda misle tamo u Pošti. Jer, oni koji su se onamo sklonili, oni nekadašnji profesionalni borci protiv knjiga (koji su od te borbe dobro živjeli) svakako su na novome radnom mjestu našli istomišljenike. Na Pošti su im se pridružili loši đaci, svi oni koji su knjige zamrzili još u prvom osnovne i koji su spremni da se uključe u borbu protiv njih. Oni će činiti na dobrovoljnoj bazi ono što prokušani profesionalci čine za novac: štetit će i pakostiti onima koji proizvode, distribuiraju ili čitaju knjige ako im se samo pruži prilika. A pruža im se često, zato valjda i jesu tako bahati. No, neće ni oni dugo: protupoštanski pokret već je naveliko u toku. Jer, pritisnuti tiranijom boraca protiv knjige, nakladnici su počeli izmišljati načine kako da doskoče toj nevolji. Pa su se sjetili raznih kurirskih službi koje sad postoje po našim gradovima, sjetili su se studentskih servisa i sličnih institucija. Pozovu momka na motoru, daju mu paket knjiga i popis adresa, i dečko to fino raznese kamo treba. To je brže, točnije, sigurnije i neizmjerno jeftinije od onoga što nudi pošta. Sve više nakladnika kreće tim putem. Pa, ako su borci protiv knjige danas tako moćni kao što tvrdim da jesu, ako su našli utočište u tako velikoj ustanovi kao što je Pošta, onda ni ljubitelji knjige nisu bez invencije. Oni su prešli u ilegalu, pa distribuiraju svoja izdanja po sistemu šalji dalje, kad im već ništa drugo ne preostaje. Nije im, uostalom, prvi put. I, čini se da pobjeđuju. Kad njihova pobjeda bude konačna, borci protiv knjige morat će naći neku drugu bazu osim Pošte. I sad se ja pitam: kamo će se tada skloniti?