Reagiranje

U osvrtu na balet Licitarsko srce Krešimira Baranovića (Stara boljka, »Vijenac« br. 302) Maja Đurinović pita se koje je opravdanje za tu koreografiju na sceni HNK u Osijeku. To je pitanje doduše postavljeno u retoričkom obliku, pa pretpostavljam da autorica ne očekuje odgovor, međutim kako ovo nije prvi put da se ona pita o svrsishodnosti i smislu mojih koreografija, ovaj put će ga dobiti. Tri su osnovna razloga: edukacijski, estetski i umjetnički. Što se prvog razloga tiče, Smith–Autard u svojoj knjizi (The Art of Dance in Education, 2002, koja se mogla kupiti i kod nas u Algoritmu) kao i neki drugi teoretičari (Hirst, P.H., White, J., Thomson, C. i Grey, B.) pojašnjavaju razliku između edukacije i treninga. Iako se ta dva pojma dijelom preklapaju, vrlo je važno razlučiti njihovo značenje. Smatrajući da ne samo u Osijeku nego i općenito plesači previše treniraju u odnosu na edukaciju u poslu kojim se bave, pokušao sam pripremajući ovu predstavu, te u popratnim seminarima, zadovoljiti i taj segment, kako bi mladim entuzijastima koji tamo rade omogućio uvid u teoriju i praksu metodike klasičnog baleta, pojasnio pitanje stila, povijesnoga konteksta. Osim toga bila je to prigoda da se educira i osječka publika, odnosno da se oni koji znaju podsjete, a koji ne znaju upoznaju s činjenicom da osječki balet već desetljećima jedva opstaje i na marginama osječkoga teatra doživljava uspone i padove, pa čak i gašenje i ponovno uzdizanje iz pepela, te da pokažem trenutačne mogućnosti toga poluprofesionalnog ansambla, kako bi se stvorila kolektivna svijest o tome da oni postoje i rade, da su napredovali tijekom proteklih nekoliko godina, te da imaju šansu dalje se razvijati, ali im je potrebna pomoć vladajućih struktura i stručnjaka sa strane. Drugi je razlog estetski (Pateman, T. u knjizi A Guide to Aesthetics, Criticism and the Arts in Education, razmatra pojam estetike »kao nečega u stvarima što kroz osjetila ugađa svijesti«), odnosno publika je proglasila tu predstavu drugom po kvaliteti u cjelokupnom repertoaru HNK u Osijeku, doduše iza dramske predstave koju spominje Maja Đurinović, ali ispred svih ostalih. Naravno, to što su zadovoljena osjetila osječke publike ne znači da bi u istoj mjeri bila zadovoljena zagrebačka publika, koja je imala više prilike izoštriti i zadovoljiti osjetila na brojnijim i raznovrsnijim predstavama, no isto tako pretpostavljam da ni prosječna zagrebačka predstava ne bi u jednakoj mjeri zadovoljila parišku publiku kao što zadovoljava zagrebačku. Istodobno vrijedi i obrnuto, primjerice da se vrhunski pariški plesač pojavi na lokalnom seoskom sajmu i izvede neku točku u bijelom trikou najvjerojatnije bi izazvao salve smijeha s obzirom na neizoštrenost i netankoćutnost osjetila publike bez predznanja i uvida u baletnu umjetnost, što nam govori o iznimnom značenju konteksta. S obzirom da sam osobno plesao na najvažnijim svjetskim scenama (Boljšoj, Kirov, Arena di Verona, ROH Covent Garden) i s najvećim balerinama, kao što su Gillian Murphy, Irina Dorovjenko, prvakinje ABT–a, Elena Pankova, prvakinja Kirova, Agnes Letestu, prvakinja Pariške opere, ali i u najmanjim mjestima u Hrvatskoj, svjestan sam činjenice koliko je bitno prezentirati pravi program u pravo vrijeme na pravom mjestu, upravo iz gore navedenih razloga zadovoljenja estetike pojedine publike. Jasno da je estetika i pitanje osobnog ukusa i izbora, pa tako ne mogu ne zapaziti da je autorica vašega teksta kritički često hladna i stroga prema izvedbama klasičnog baleta, te je tako u potpunosti ne zadovoljavaju ni vrhunski plesači baleta Kirov, a kamoli ostali, dok istovremeno doživljava strastvene senzacije i na efemernije pokušaje suvremenoga plesa. Treći je razlog umjetnički. Kao što objašnjava McFee u knjizi Understanding Dance (1992), te razrađuje u knjizi The Concept of Dance Education (2004), bitno je razlučiti umjetničko vrednovanje od čisto estetskog, za što je potrebno poznavati tradicije i konvencije određene umjetničke forme. Da uporabim analogiju sa sportom, sudac u košarci ne bi primjerice kvalitetno mogao suditi u kriketu upravo zbog različitih pravila i konvencija. Da bi se napravilo kvalitetno kritičko vrednovanje, prije svega potrebno je razlučiti samo djelo od njegove izvedbe, o čemu piše Redfern, B. u knjizi Dance, Art and Aesthetics (1983). Zamislimo isto tako da je primjerice moja koreografija Licitarskog srca zapisana nekim od postojećih notacija kao što su Benesh ili Laban, bit će nebitno da li je do sada izvođena i da li su je izvodili poluprofesionalci ili vrhunski interpreti. Tek tada možemo ući u pravu kritiku strukture djela kao kinetičke konstrukcije na glazbeni predložak, njegovo značenje, odnos s glazbenim predloškom, stilske odrednice, povijesni kontekst i referencije, a tek onda možemo prijeći na evaluiranje adaptacije tog djela za određenu scenu i ansambl (što već ulazi u domenu režije), a tek zatim na kvalitetu sama izvođenja. Tako je, da podsjetim, ova koreografija osim u Zagrebu i Osijeku izvođena u raznim adaptacijama na brojnim domaćim i svjetskim scenama uključujući Milenijsku kupolu, Covent Garden, London, Južnoafričku Republiku, Jordan, EXPO u Japanu 2005. Ne osporavam kvalitetnoj kritici da moje djelo argumentirano iz nekih određenih raz-loga proglasi lošim ili nekvalitetnim po svojim kriterijima i parametrima, ali u ovom slučaju riječ je o tome da se dovodi u pitanje, ne prvi put, uopće svrsishodnost mog umjetničkog djelovanja.

Svebor Sečak