Povijest i mit

Povijest i mit

Naša priča počinje u jesen 1907, kada je u Osijeku osnovano Hrvatsko kazalište i Hrvatsko kazališno društvo, nakon čega je ubrzo pokrenuta i inicijativa za izgradnju kazališta

Mnogi događaji iz povijesti moderne hrvatske moderne arhitekture ostat će zauvijek zaboravljeni ili tek u krhotinama napola zaboravljenih sjećanja, iz čijih će se rasutih fragmenata započeti stvarati maglovita koprena mita. Riječju, tamo gdje nije uspjela poslužiti povijest uskočio je mit. Jedna od njih zaboravljena je priča s početka 20. stoljeća o nikad izgrađenu osječkom kazalištu. Rad na knjizi o Klubu hrvatskih arhitekta i jedna diplomska radnja forenzičkom će preciznošću okupiti širom razasute fragmente zaboravljenoga događaja u cjelinu, koja će poprimiti životnu, ljudsku stranu, prožetu osobnim strastima i taštinama sudionika.

Dva axmannova projekta

Naša priča počinje tijekom jeseni 1907, kada je u Osijeku osnovano Hrvatsko kazalište i Hrvatsko kazališno društvo, nakon čega je ubrzo pokrenuta i inicijativa za gradnju kazališta. S tim povodom Hrvatsko kazališno društvo i gradska uprava naručili su 1909. od arhitekta Viktora Axmanna izradu položajnoga nacrta kazališta. Axmann je u svom projektu predložio dvije varijante. U prvoj, kazalište smješta na prostor nekadašnjega Vijećničkog trga, današnjega Parka Petra Krešimira IV. Prostor je urbanistički zanimljiv, budući da na novome gradskom trgu Axmann vizionarski planira izgradnju nekoliko utilitarnih objekata — Hrvatskoga kazališta, Gradske vijećnice i Gradske kuće. Prema drugoj, skromnijoj zamisli, predložena je nešto zapadnija lokacija na nekadašnjem Žitnom trgu. U tom kontekstu od osobite je važnosti bilo donošenje regulatorne osnove za grad Osijek 1912. Osobita je pozornost na slobodnom prostoru oko Tvrđe i nekadašnjem Vijećničkom trgu, za koji se u cijelosti preuzima predloženo Axmannovo rješenje s utilitarnim objektima. Istodobno kada Axmann radi na svojoj ideji u Osijeku je u tijeku natječaj za palaču I. hrvatske štedionice. Na natječaj su se odazvali i članovi Kluba hrvatskih arhitekata (KHA): Alojz Bastl i Dioniz Sunko. Važnu ulogu odigrat će Sunko, kojem je na natječaju dodijeljena prva nagrada i izvedba palače štedionice. Boraveći u Osijeku tijekom gradnje palače upravo će Sunko pokrenuti inicijativu da se za gradnju kazališta raspiše arhitektonski natječaj.

Raspis natječaja

Tim povodom KHA je tijekom siječnja 1911. za Hrvatsko kazališno društvo izradio prijedlog programa Natječaja za izradbu nacrta za novogradnju kazališta u Osijeku. Klub će se u više navrata obraćati kazališnom odboru, nastojeći ga uvjeriti u važnost raspisa natječaja. Glavni problem za raspis bila je potrebna Vladina subvencija za početak gradnje u iznosu od 200.000 kruna. Tek kada je odbor bio uvjeren da će očekivanu subvenciju sigurno dobiti, stupio je u kontakt sa KHA naručivši od kluba da napravi »jedan primitivni ‘Skizzenplan’«, natječaj je raspisan tek tijekom kolovoza 1913. Glavni je prijepor bio oko načina raspisa natječaja. Naime, gradsko poglavarstvo i Kazališno društvo sve su se vrijeme zauzimali da se ne raspisuje javni natječaj, nego da se osnova naruči kod kojeg stranog arhitekta prokušana na polju gradnje kazališta. Prema njihovu mišljenju raspis javnog natječaja »prouzrokuje trošak od blizu 10.000 K, dok bi ti isti nacrti, što će ih pridonijeti natječaj, naručeni kod kojeg stranog arhitekta, prokušanog već na polju gradnje kazališta, stajati maksimalno 2000 — 3000 kruna«. Kako će pisati član natječajne porote Dragutin Šaj: »Konačno ne bi se moglo zamjeriti Osječanima, kad bi odabrali ovo potonje, jer je to isto prigodom gradnje zagrebačkog kazališta učinila kr. zemaljska vlada i nacrt kazališta jednostavno naručila od Felnera i Helmera, ako prem je i onda već bilo u Hrvatskoj valjanih arhitekta«. Na kraju, izabrano je kompromisno rješenje, kojim se na natječaj pozivaju svi domaći stručnjaci, no istovremeno kazališni odbor poziva i troje stranih arhitekata, unaprijed im obećavši da će im u slučaju nedodjeljivanja nagrada osnove biti otkupljene. Takvo stajalište izazvat će žestok otpor domaćih arhitekata, koji će prerasti u žustru polemiku, u kojoj će glavnu riječ voditi Viktor Kovačić, kojega će poduprijeti i Društvo inžinira i arhitekta. Suprotstavljenu stranu predvodio je osječki inženjer Dragutin Šaj. Polemika će kulminirati 27. kolovoza, kada je Društvo inženjera i arhitekta pozvalo »kako članove ovog društva, tako i sve jugoslovenske arhitekte… da ne sudjeluju niti kao natjecatelji ni kao porotnici kod ovog natječaja«. Tijek rasprave opisat će tijekom rujna 1913. u osječkom listu »Narodna obrana« Dragutin Šaj. »U raspisu natječaja«, piše Šaj, »odredjeno je, da se mogu natjecati samo jugoslavenski arhitekti uz sudjelovanje trojice od kazališnog društva na sudjelovanje pozvanih stručnjaka. Društvo inžinira i arhitekta predlagalo je, da se ima pravo natjecanja ograničiti jedino na južnoslovenske stručnjake, bez ovih stranih stručnjaka. Gradsko zastupstvo nije htjelo pristati na ovu promjenu i to poglavito iz tog razloga, što dosad nijedan južnoslovenski arhitekt nije imao prilike, da se bavi gradnjom kazališta, te stoga ovi ne daju potpunu sigurnost, da bi takav natječaj donio i povoljan rezultat«.

Prosudbena porota

Drugo sporno pitanje jest porota. Naime, raspisatelj je odlučio u porotu isključivo pozvati domaće stručnjake, čemu se suprotstavilo Društvo inžinira i arhitekta, zahtijevajući da u poroti budu strani i stručnjaci iz Münchena, Dresdena ili Berlina. »Držim da je glede ove razlike mnijenja«, pisati će Šaj, »svaka debata izlišna. Ma bilo kazalište i te kako komplicirana zgrada, onaj koji ga gradi i onaj koji će imati u njemu raditi, moraju u porti doći do riječi, jer bi se inače lako moglo doći do takvog kazališta, koje našim lokalnim potrebama ne bi nimalo odgovaralo«. U nastavku teksta Šaj oštro kritizira Društvo inžinira i arhitekta, što je pozivom na bojkot »nasjelo svojem arhitektonskom odsjeku i samo sebi time naškodili«. »Poziv na bojkot«, prema njemu, »imati će jedino taj uspjeh, da će se provesti gradnja osječkog kazališta bez zagrebačkih arhitekata. Zaključak bojkota ostat će dakle udarcem u zrak, koji po mom najboljem uvjerenju nije bio dostojan onih, koji su ga stvorili. Jedini efekt tog zaključka bit će možda to, da će se osječko kazalište graditi bez hrvatskih arhitekata po nacrtu kojeg tudjinca.« Šaj je uvjeren da se raspisom natječaja »nije dogodila nikakva nepravda niti kakva neobična stvar«. To dokazuju, kako će pisati, i »brojne molbe hrvatskih arhitekta za podloge oko natječaja«, ali i da poziv na bojkot nije djelovao na članove društva. I doista, do isteka roka natječaja, 29. prosinca 1913, radove je prijavilo osamnaest ahitekata, a među inima i Kovačić, koji će natječajnu osnovu izraditi u suradnji s Hugom Ehrlichom. Tijekom rasprave u »Narodnoj obrani« Šaj će se s osobitom žestinom obrušiti upravo na Kovačića, kojega naziva pariškim apašem i anonimnim »Obzorovim« suradnikom. »Čitavu ovu raspravu«, smatra Šaj, »prouzročio je zapravo neki anonimni suradnik ‘Obzorov’, koji već kroz mjesec dana napada osječko kazališno društvo radi ovog raspisa, te na upravo nedostojan način svaki čas iznosi razne neistine. Samo čovjek bolesnih moždjana može tvrditi, da će jedno kulturno hrvatsko društvo namjerice sastavljati takvu porotu, kojoj će biti želja i tendencija, da u prvom redu nagradjuje tudjince. Dok je ova gnjavaža ‘Obzorova’ imala barem formu kritike, koja se nosila na samu stvar, na gradnju kazališta, dotle se ona još mogla podnositi. Ali kada se ova prigodica uzima za povod napadaja na samo kazališno društvo... gdje se pozivlje varaždinsku publiku, da radi toga ne posjećuje predstave osječke kazališne družine... to onda dakle prelazi granice svake poštene borbe. Takav postupak može sebi dozvoliti jedan pariški apaš, ali nikada ljudi, koji misle, da imadu pravo u kulturnim pitanjima javno progovoriti!«

Nagrađeni

Prosudbom radova 3. i 4. siječnja 1914. odlučeno je da se prva nagrada dodijeli bečkom arhitektu Franzu Suppingeru druga arhitektima Kovačiću i Ehrlichu te treća Axmannu. Nakon prosudbe svi su radovi bili izloženi do 18. siječnja u gradskoj vijećnici. Zbog početka Prvoga svjetskog rata do gradnje kazališta neće nikada doći, a slučaj će s vremenom pasti u zaborav. Kovačić će se još samo jednom prisjetiti te nemile epizode u »Novostima«, ističući, kako tvrdnja, da je on bio »glavni začetnik i inspirator akcije, da se natječaj za osječko kazalište bojkotira ne odgovara istini. Istina je naprotiv, da ja nijesam akciju za bojkot inspirirao, već sam ja akciju, da se raspis natječaja, u koliko je bilo opravdano, modificira, kao i svaki drugi arhitekt sa simpatijom pratio tako dugo, dok se nije pokazalo, da je ostala bezuspješna.«

Krešimir Galović