Orden za hrabrost

Orden za hrabrost

I dok na jednoj strani nestrpljivo treperi haljina, Ivančica Horvat oblači muški sako, da bi na kraju ovog dijela polunaga u sakou izvela dojmljivu igru zavođenja nestrpljive muške ruke koja ulazi pod odjeću

Uređeno Zagrebačko kazalište lutaka pokazalo se kao odlična scena i novo utočište za projekte suvremenoga plesnog teatra te je u njemu, 7. i 8. listopada 2005, izvedena i ovogodišnja premijera udruge Puls: Gdje mi je nestao pupak?. Katarina Đurđević, autorica prepoznatljiva po angažiranosti i vrlo jasnim preokupacijama, pretakanju osobnih, konkretnih doživljaja u scenske motive, predstavom je podcrtala vlastito novo životno iskustvo (emancipirane) žene / (samohrane) majke. Katarina Đurđević nije borbena feministica, ona samo dirljivo i duhovito slaže svoje sličice, koje Ivančica Horvat, hrvatsko–španjolska plesna umjetnica, izvodi vrlo impresivno i snažno. (Koreografiju Đurđevićeva i Horvatova potpisuju zajednički.) Već od početne sjajne scene moje male djevojčice prepune velikih želja... koja sjedi na stolcu i upada u pjesmu samo sa tata, da bi od te riječi napravila cijeli emotivno iznijansirani recital, pa do završne svečanoga primanja ordena za hrabrost, uz Wonderful World Louisa Armstronga, očito je da je riječ o dosad najzrelijem ostvarenju Đurđevićeve. Igra u čarobnoj, bajkovitoj opravi iz djevojačkih snova odlično je riješena videoprojekcijom. I dok na jednoj strani nestrpljivo treperi haljina, Ivančica Horvat odijeva muški sako, da bi na kraju toga dijela polunaga, u sakou, izvela igru zavođenja nestrpljive muške ruke koja ulazi pod odjeću. Zaposlena, otužna Merlinka, u zlatnoj haljini i na visokim potpeticama, sve više posrće i pada unutar uskih, zadanih putova. Situacija trudnoće, tortura savjeta i ograničenja, cenzure i autocenzure riješena je filmski, glumački, videoprojekcijom Ivančičine glave u krupnom planu. Uopće, i svjetlo Miljenka Bengeza i video Ive Vinuesa maksimalno pridonose s jedne strane iluziji scene, s druge kombinaciji angažiranog dokumentarca i besmislenosti promidžbenih poruka. Za moj ukus je, na kraju, bilo malo previše informacija i rečenica, kao da autorica više nema strpljenja za suptilnije nijansiranje, želeći podcrtati mi-sao i biti sigurna u čitanje predstave. Činjenica da 83% samohranih nevjenčanih majki ne prima redovito alimentaciju i da je to postotak od 156 000 žena porazna je i strašna, ali, priznajmo, blijedi, i odlazi u drugi plan pred užasom raznoraznih katastrofa i nesreća kojima nas svakodnevno obasipaju. Pitanje koje žena na sceni sama izgovara Ako vi mislite da možete odlučiti u moje ime... ostaje nezavršeno u mraku, a u meni se nastavilo neka prvi baci kamen. Naime, pri ulasku u dvoranu svi smo, bez objašnjenja, dobili po jedan kamenčić, i on je najednom dobio svoje značenje. Jasno, nije više stvar u kamenovanju, nego u tome hoćemo li kamenčić ostaviti da žulja u džepu i katkada ga stisnuti u šaci, ili ćemo ga se, u bavljenju svjetskim problemima, što je moguće prije, osloboditi!?

Maja Đurinović