Optički kabinet čuda

Izložba petra Barišića i Ante Rašića, složenice, objekti i instalacije, ruševine i perivoj dvorca eltz, galerija oranžerija, Vukovar,15. listopada — 15. studenog 2005.

Optički kabinet čuda

U slučaju dueta postoji mogućnost potencijalne prevage u kvaliteti djela i vjerodostojnosti izraza na jednu ili drugu stranu, ali u ovom zajedničkom nastupu nije tako

U subotu 15. listopada otvorena je Muzeju grada Vukovara, smještena u čuvenom baroknom dvorcu Eltz, zanimljiva i znakovita izložba Barišić/Rašić, na kojoj su predstavljene dvije recentne ambijentalne cjeline dvojice zrelih, lucidnih i intrigantnih kipara. U slučaju ovakvih dueta uvijek postoji mogućnost potencijalne prevage u kvaliteti djela i vjerodostojnosti izraza na jednu ili drugu stranu, ali u ovom zajedničkom nastupu nije bilo tako. Štoviše, postoji određena sinkronost izloženih, potpuno neovisno osmišljenih radova, koja se očituje u oblikovanju, točnije, u težnji za predstavljanjem struktura: u Rašića posredno, fluidnim optičkim rezonancijama razrušenog ambijenta dijela dvorca, a u Barišića svjetlosnim isijavanjem bjeline, multipliciranih neogeometrijskih struktura arhitektonsko–virtualnih svojstava. Barišić je izložio prostornu ambijentalnu instalaciju u muzejski izvanredno uređenoj i obnovljenoj zgradi oranžerije, sastavljenu od dva objekata i jednog objekta–reljefa koji su logično subordinirani u prostoru galerije. To je u glavnim crtama dopunjena postava izložbe (potpisuje ga Dubravko Adamović), koju smo u rujnu mogli vidjeti u Galeriji Bernardo Bernardi u Zagrebu. Na unutrašnjem zidu iznad ulaza oranžerije postavljen je enigmatični reljef, vizualni sklop koji doživljavamo poput svojevrsna u vodoravnim kvadratima organizirana slikovnog pisma, čiji jezik i sintaksu ne možemo dešifrirati, ali ga zato možemo vizualno percipirati. Ludističkom, ornamentalnom geometrijom prikazan je svijet kao labirint, ako ga doživljavamo tlocrtno, s dovoljnom distancom iz imaginarne ptičje perspektive. Prvi objekt umnožava svjetlosne transformacije kocke, a kod drugog unutar polja postavljeni su raznostranačni — poput oštrih zubi — dijagonalno istaknuti ili uvučeni trokuti, pomaknuti u prostor cijelom konstruktivnom mrežom iskošenih pravokutnika. Ta dva objekta treba promatrati u kretanju, jer tada se perspektive polagano produbljuju i mijenjaju, a kocka je zapravo izvanserijska, nenametljiva oprostorena posveta Mondrianu, s rafiniranim neonskim osvjetljenjem koje se odozdo širi iz unutrašnjosti prema izvanjskome prostoru. Tu je kao i u Rašića riječ o fenomenu moderne nakon postmoderne, koji je započeo neoavangardističkim konceptom početkom devedesetih godina prošloga stoljeća. Nevidljivo prožimanje prostora, jednostavno umrežene i skladne geometrije postupnih svjetlosnih efekata, zrači humano i budućnosno. Danas je to više optička nego haptička skulptura. S druge strane, Rašić je učinio još veći iskorak u odnosu na skulpture iz osamdesetih godina, svojevrsna bad arta, poput arhajskoga rada Podne, no umjetnička radoznalost i istraživački duh prisutni su i danas, možda više nego prije. Dizajnersko iskustvo (sjetite se Belupove izložbe u Muzeju za umjetnost i obrt), pozitivno je djelovalo — u smislu vizualne komunikacije — na autora stalnim propitivanjem veza između tzv. visoke i niske umjetnosti. Ambijentalna instalacija Tisuću i jedan pogled sastavljena je od petsto dvostranih zrcala i zahtijeva interakciju između objekata i barem jednog pogleda znatiželjna promatrača. Riječ je o svojevrsnu ready–made objektu, okruglom zrcalu od hladna i sjajna metala, s mobilnom cik–cak–šipkom poput mijeha harmonike. Zrcala se mogu rotirati u svim smjerovima te odsjajima i odbljescima poput važnih signala dinamiziraju ruševnu strukturu dvorca, zapravo kostur zidova od cigli i željeznih oplata pod vedrim nebom koje se doimaju zastrašujuće i zapanjujuće. Sudjelovanje promatrača, primjerice višestruko zrcaljenje vlastita lica u mreži zrcala, ili uočavanje niza kadrova u kretanju koji u ritmičnom promatranju stvaraju neprestano promjenjivu sekvencu stalnim reflektiranjem ruševina dvorca, neba i krajolika. Rašić je zapravo ostvario optički maniristički kabinet čuda, svojevrstan spoj pretrpljena straha i ljudske radoznalosti. Treba se samo pogledati u zrcalo. Uz izložbu predstavljen je i katalog U susret vukovarskom salonu, a pohvale i ravnateljici muzeja Ruži Marić, koja će, vjerujte, od Vukovara usprkos svemu stvoriti grad umjetnosti.

Željko Marciuš