Od Pelisca dvori znani

Od Pelisca dvori znani

Cvito Fisković, Vrtovi orebićkih kapetana i brodovlasnika, prir. Igor Fisković, Matica hrvatska i Turistička zajednica, Orebići, 2005.

Zaduživši raznovrsnim kulturnopovijesnim prilozima najveći broj razvijenih dalmatinskih sredina, na kraju života — gotovo testamentarno — Cvito se Fisković s posebnom ljubavlju i motivacijom odužio poticajima što mu ih je davala

uljuđena i odnjegovana sredina zavičajnih Orebića na poluotoku Pelješcu. Premda se već prije toga sustavno pozabavio umjetničkom baštinom, pomorskom prošlošću, folklornim prežicima i književnim tragovima rodnoga ambijenta, u opsežnoj studiji o mjesnoj hortikulturi i graditeljstvu (koju sada dobivamo u obliku knjige, a kao jedan od posljednjih za autorova života objavljenih tekstova mogli smo je čitati u časopisu »Hortikultura« 1991) ne samo da je sabrao i sintetizirao sva znanja i iskustva o predmetu nego i uklopio afektivne razloge i emotivne veze koje ga upravo sudbinski određuju i čine posebno srođenim s krugom formativnih viđenja i dodira. Fenomen peljeških kapetanskih kuća i vrtova nastaje periferno u odnosu na ljetnikovce dubrovačke vlastele, a i kronološki znatno slijedi nakon renesansno–manirističkog apogeja gradnje po Župi, Konavlima i Elafitima. No, nije pretjerano smatrati da su oni logični produžetak tradicije ladanjskih plemićkih zdanja. Samosvjesno i obogaćeno građanstvo, ponajprije ono stasalo zahvaljujući pomorstvu i trgovini s dalekim zemljama, pa i drugim kontinentima, željelo je i na taj način potvrditi status, dokazati životni uspjeh i prihvatiti razvijenije civilizacijske zahtjeve. Dobar primjer imamo baš u Orebićima, gdje na temeljima nekadašnjega Sorkočevićeva posjeda i kuće obitelj Jerković gradi svoje boravište, koje ne zaostaje ni sjajem ni veličinom za mogućim uzorom, zaslužujući pučki naziv dvora. Fiskovićeva knjiga Vrtovi orebićkih kapetana i brodovlasnika idealni je spomenar ostvarene kulturne razine dalmatinskoga Ottocenta (s nešto prethodnih manifestacija), posebno onoga — dakako, elitnoga — dijela koji je održavao usku komunikaciju sa širokim svijetom. Pisac je ponosni nasljednik i bogomdani čuvar materijalnih i duhovnih tekovina ambijenta, no pristranost ga ne ometa u skrupuloznu evidentiranju podataka i nadahnutom tumačenju svih mogućih silnica što tvore genius loci. Ako je briga za kronologiju izgradnje i stilsku karakterizaciju spomenika pozitivistički pol spisateljskog zahvata, zanimanje za bilje i cvijeće, stabla i vrtove — premda također faktografski verificirano — nudi prigodu za upravo poetsku sanjariju. Uostalom, nije slučajno da se Cvito Fisković već prije potvrdio kao relevantan prozaik memoarskoga, lirskoga izraza, te da je kao književni povjesničar imao sluha i senzibiliteta za pisanje uraslo u zbilju makar skromnih kreativnih ambijenata. I ovom zgodom pružio nam je ponajprije čitavu panoramu impresija i sudova raznih putnika i namjernika o prirodnim svojstvima i kulturnim vrlinama orebićkoga kraja. Malo je tko ostao ravnodušan na uređenost i odmjerenost kapetanskih kuća, s kortama i prikućima, s pergolama i balkonima, s arulama i stranjima, a pogotovo na bujnost raslinja, što su ga obično njegovale žene pomoraca, a dobavljeno je nerijetko iz dalekih, egzotičnih strana. Ti pripitomljeni ambijenti bili su u slikovitu kontrastu s impozantnom veličinom i žestinom obližnjega brda Sv. Ilije, a i s kamenom razvedenošću korčulanskoga arhipelaga ili s intenzivnom snagom vjetra i mora u susjednom kanalu. Svjedočanstva što ih je Fisković prikupio idu od mletačkih izvještaja do Ernesta Jüngera, od Spoona i Whellera do Riegera, no poseban pečat dat će putopisni trag Ljube Babića u tekstu Maestral i Petar Šegedin u Priči o dva kamena. Ali čini se da je zanos orebićkim ambijentom još lakše nalazio oduška u stihovima, od latinista Đure Ferića pa do našeg suvremenika Stjepana Vladimira Letinića. Upravo je ganutljivo čitati zapis franjevca Marina Grega iz 18. stoljeća, koji hvali »lipost dvora / urešenih kao cviće« te zaključuje kako su to »pribogati / od Pelisca dvori znani / ki se vide zlatom sjati / pohvaljeni svakoj u strani«. Uz čedne lokalne stihotvorce Mrčevića i Kriletića, Orebićima su se snažno nadahnuli i Kruno Quien u nezaboravnoj pjesmi Biće Orebića i Luko Paljetak, koji nije mogao odoljeti, a da ekstatično već u naslovu ne poentira Vrt, vrt, vrt. Fiskovićev tekst nudi čitanje arhitektonskih i florealnih elemenata zajedno sa čitanjem rijetkih ili gotovo nedostupnih spisa i arhivalija. Citatne inkrustacije i fusnote bifurkacije čine susret izazovnim za multidisciplinarne (pa kazao bih i: pluridimenzionalne) asocijativne sklopove. Neobična empirija uspostavlja paralele s domaćim i inozemnim pojavama, no ukorijenjenost u domaću sredinu ipak prevladava i daje nezamjenjiv ton prisna obraćanja. Ne smijemo pritom zaboraviti kako je Cvito Fisković sam bitno obogatio kulturne sadržaje bogata obiteljskoga nasljeđa, ugostivši u svojemu domu mnoge stvaraoce i ljude od ukusa, koji su primjereno reagirali u različitim medijima izražavanja. Izdanje treba posebno pohvaliti zbog bogatih likovnih priloga i primjerene impaginacije, koja olakšava praćenje teksta i stimulira estetske doživljaje gledanja i sjećanja. Priređivač, autorov sin Igor Fisković, pobrinuo se za doličnu fotografsku prezentaciju sadašnjega stanja i prethodećih situacija, a i za arhitektonsku dokumentaciju (nacrte je priredila ekipa arhitekata iz Instituta za povijest umjetnosti). Posebnu vrijednost knjizi daju reprodukcije slikarskih ostvarenja nadahnutih Orebićima, osobito pak neusporedivoga ambijenta vrta obitelji Fisković. Nekoliko likovnih interpretacija sredozemne svjetlosti i bujne vegetacije ima upravo antologijsku vrijednost, te bi kao galerijsko–muzejski izlošci bili medij posebnoga vizualnog hedonizma. Premda se Fiskovićeva želja o osnivanju galerije u Orebićima nije ostvarila, u »imaginarnom muzeju« mjesta (kakav predstavlja ova knjiga) nalaze vrlo vidna mjesta Babić i Kaštelančić, Gecan i Postružnik, Murtić i Šohaj, Nobilo i Borovina, a dva senzibilna crteža i jedno mladenačko ulje (iz 1926) sama Cvita Fiskovića pokazuju njegovu neospornu likovnu nadarenost (što je čak manje važno), ali i najdublju suživljenost, osjećanje organske povezanosti s baštinjenim gnijezdom i radnim ladanjem, povlaštenim djelićem stoljetnoga trajanja i intenzivna podneblja.

Tonko Maroević