Od filma do knjige, od knjige do mjuzikla...

Od filma do knjige, od knjige do mjuzikla...

Ne čudi da je novac pokretačka sila najvažnijeg američkog kazališta — Broadwaya. Broadway je profitno kazalište koje ne posluje kao subvencionirana europska kazališta, koja su na državnom budžetu, nego kao svaki drugi biznis. Investitori u nj ulažu velik novac (prosječna je cijena postavljanja drame na Broadwayu sada tri milijuna, a mjuzikla minimalno osam milijuna dolara) pa žele i veliku dobit. Statistike kažu da od dvadeset predstava na Broadwayu devetnaest propada, odnosno ne donosi dobit, ali ona koja uspije napravi od svog producenta (i još nekih sudionika) bogataša

Da je otok Manhattan doista ne samo srce New Yorka nego i Amerike, najbolje su pokazali teroristi 9. rujna 2001, kada su prije Pentagona napali — Blizance! Nisu ih napali zato jer su to najviši neboderi s mnogo ljudi (ima još takvih u Americi), nego zato jer su u srcu njujorškoga Wall Streeta, najmoćnije točke na svijetu. Snaga novca u današnjoj Americi vidi se i u svakodnevnom životu, kulturi i zabavi. Kako inače objasniti snimanje tolikih mafijaških filmova i serija (Obitelj Soprano), u kojima mafija više nije prikazana kao suvremena neman, nego su likovi tako topli i bliski da u nama izazivaju suosjećanje i razumijevanje. Ljudi rade svoj posao, Bože moj, a nekomu je posao da ubija ljude i utjeruje reket. Nema čak ni kazne na kraju kao u filmu Bonnie i Clyde, gdje su protagonisti unatoč romantičnoj aureoli na kraju ubijeni da iskupe grijehe. Kažu da je takva situacija u umjetnosti zbog druge generacije mafijaških potomaka koja je ušla u legalne poslove pa su nakon vlasnika kockarnica (što je bilo zanimanje prve legalne generacije) postali odvjetnici i ušli kao producenti u filmsku i zabavljačku industriju, gdje radom pokušavaju ispraviti negativnu sliku mafije i poništiti grijehe predaka. Najnoviji je hit mafijaška igrica koja je dobila pola stranice kulture »New York Timesa« — u kojoj si ti sitni lopov koji radi za mafiju, izda je i postane zaštićeni svjedok, a na kraju te mafija ubije! Već je odavna poznato da u bilo kakvim izborima u Americi kandidat bez ozbiljna novca iza sebe nema nikakve šanse, a ovo je ljeto u trku za gradonačelnika ušla crnkinja Virginia Fields, koja je zbog kampanje ostavila svoj posao vrijedan pet milijuna dolara godišnje. Nije imala šanse jer protukandidat i dotadašnji gradonačelnik Michael R. Bloomberg jedan je od najbogatijih ljudi u gradu, koji uz to i donira novac — od 2002. do 2005. dao je za kulturu više od 55 milijuna dolara, a najveću donaciju ove godine — dvadeset milijuna Carnegie Corporation, kojom će se financirati više od 406 kulturnih organizacija! Novac je i slatko i kiselo grožđe, po potrebi. Dok se New York natjecao za domaćina Olimpijade 2012, novine su pisale da je to odlična stvar i za predstavljanje grada i za zaradu, kad su bitku s Parizom izgubili, novine su pisale kako je Olimpijada zapravo veliki trošak, s primjerom Calgaryja, koji se navodno još oporavlja od Zimske olimpijade. U novac se ne dira pa je tako najveći skandal izazvao Tom Cruise kad je na predstavljanju svoga filma Rat svjetova izjavio da je jedini zalog zdravlja vjera, i to u okrilju scientološke crkve. Skandal je nastao ne zato što je Cruise gorljivi predstavnik scientologije, nego zato jer je zanijekao psihijatriju i lijekove, dvije profitabilne grane za koje je njegova kolegica Brooke Shields tvrdila da su je spasile od poslijeporođajne depresije.

Producentska mantra

Pa onda i ne čudi da je novac pokretačka sila najvažnijeg američkog kazališta — Broadwaya. Broadway je profitno kazalište koje ne posluje kao subvencionirana europska kazališta, koja su na državnom budžetu, nego kao svaki drugi biznis. Investitori u nj ulažu velik novac (prosječna je cijena postavljanja drame na Broadwayu sada tri milijuna, a mjuzikla minimalno osam milijuna dolara) pa žele i veliku dobit. Možda je u tome tajna uspjeha brodvejske predstave Glengarry Glen Ross Davida Mameta o trgovačkim putnicima, jer taj okrutni svijet ljudi u kazalištu (i Americi) razumiju. Kao i trgovački putnici, i producenti moraju stalno donositi profit pa zato igraju na sigurno, a glavna im je mantra daj mi poznati naslov i glumačku zvijezdu pa ću ti zaraditi koliko god novaca želiš. Toga se drže do te mjere da ugrožavaju samu bit kazališta — sve je manje postavljanja novih tekstova na temelju kojih će poslije moći raditi obnove! I toga su i sami svjesni pa je na nedavno održanu okruglom stolu jedan od vodećih producenata, Hall Prince, zavapio da mladi producenti ne trebaju slijediti formule starijih, nego izmisliti nešto novo jer inače neće više imati što raditi. Nije rekao zašto i ti stariji i iskusni i vrlo bogati producenti ne bi pokušali izmisliti neke nove formule, nego se i dalje drže lova za profitom po prokušanu receptu. Postavljanjem isključivo obnova već uspješnih kazališnih djela ili prenošenjem na scenu uspješnih naslova iz nekih drugih medija, krug se zatvara do apsurda, a Broadway izgleda kao zamrznut u nekoj pomaknutoj vizuri prošlih vremena, u kojoj se prepleću pedesete s osamdesetima. U dramskom programu Broadway je ovo ljeto izgledao kao da filmske zvijezde obnavljaju gradivo školske lektire uglavnom američkih klasika. Doduše, ni ta formula ne pali uvijek, jer ženske predstave nastale prema Williamsovim poznatim dramama nisu uspjele zbog krive podjele. Jessica Lange u Staklenoj menažeriji glumila je majku, nekadašnju južnjačku ljepoticu, odveć eterično, a sin je bio odveć agresivan (dok je u tekstu obratna situacija), a u Tramvaju zvanom žudnja Blanche je igrala Natasha Richardson, kći Vanesse Redgrave i Tonyja Richardsona, unuka Sir Michaela Richardsona, miljenica Broadwaya, jer je kao Engleskinja (i uspješna londonska glumica) odabrala američko državljanstvo i New York za svoj dom, gdje dobiva nagrade i pohvale. Iako se doimala odveć svježe i prpošno za ocvalu južnjačku ljepoticu, glavni je problem te drame bio John C. Reilly, filmski glumac specijalist za sporedne uloge radnika iz Chicaga, koji je bez ikakve, a nekmoli seksualne, karizme dobio ulogu Stanleyja. Od ženskih zvijezda uspjela je jedino Kathleen Turner u Albeejevoj drami Tko se boji Virginije Woolf? kao velika, glasna, vulgarna, malo ocvala Martha, ali s odličnim partnerom Billom Irwinom kao Georgeom, koji je za tu ulogu dobio Tonyja. Uspio je i još jedan ženski komad, obnova afirmativne priče o južnjačkom malom gradu i šest žena koje se nalaze u frizerskom salonu — Čelične magnolije Roberta Harlinga (po toj je drami već snimljen uspješan film), a glumilo je nekoliko poznatih televizijskih glumica, od kojih je Delta Burke poznata i nama iz serije Designing Women. Uz Glengarry Glen Ross, koji je vrlo uspješno postavljen kao američki klasik sa zvijezdama (Alan Alda i Liev Schreiber), muška ponuda klasika uključivala je ovo ljeto Richarda Dreyfusa u Volponeu i Denzela Washingtona kao Bruta u Juliju Cezaru. Iako taj Shakespeare nije dobio jako pozitivne kritike, redovi publike prije predstave za karte, a nakon predstave za Denzelov potpis, bili su kilometarski. I uglavnom ženskih ozarenih lica. No, Broadway je u drami pokazao i dva nova teksta: Uspavljivač (Pillowman) Martina McDonagha o piscu priča okrutnih ubojstava djece kojeg uhvati policija zbog ubojstava identičnih opisanima (glumci Jeff Goldblum, Billy Crudup i Željko Ivanek) te Sumnja (Doubt) Johna Patricka Shanleyja o borbi konzervativne časne sestre voditeljice katoličke škole i naprednoga svećenika kojeg optuže za napastovanje (Brian F. O’Byrne i Cherry Jones).

Od filma do mjuzikla i natrag

U mjuziklu je još i gore stanje nego u drami. Osim klasičnih obnova nekadašnjih naslova čovjeku se zavrti u glavi od kombinacija koje producenti izvode. Ono najapsurdnije (znam da apsurdno nema superlativa ali ne mogu odoljeti) vijest je da je Glenn Close pristala glumiti Normu Desmond u filmskoj verziji mjuzikla Sunset Boulevard. To znači da je prema crno–bijelom filmu Billyja Wildera iz 1950. u osamdesetima Andrew Lloyd Webber napravio uspješan mjuzikl, a sada se prema tom mjuziklu snima film, što je dvostruki odmak i potpuno pomaknuta vizura, kojoj bi se svi postmodernisti mogli pokloniti! Filmovi su trajno nadahnuće Broadwayu jer uz klasične obnove uspješnih mjuzikla, kao Chicago ili od ovoga ljeta Guslač na krovu, trenutačno se mogu vidjeti Producenti iz 2001, koji sa dvanaest Tonyja nosi titulu najnagrađivanijega mjuzikla na Broadwayu, a nastao je prema filmu Mela Brooksa; Lak za kosu (Hairspray), najviše nagrađen mjuzikl iz 2003. nastao je prema filmu Johna Watersa iz 1988, a sada se upravo snima filmska verzija mjuzikla. Ove godine najviše nagrada pokupio je mjuzikl Light in the Plaza, topla romantična priča. John Lithgow (iz Treći kamenčić od sunca) i Norbert Leo Butz (Law & Order) zaigrali su u mjuziklu Prljavi pokvareni prevaranti (Dirty Rotten Scoundrels) varalice žena koje su u filmu iz 1988. igrali Michael Caine i Steve Martin. Najotkačeniji je ovogodišnji Spamalot, parodija legende o kralju Arthuru na način Montyja Pythona, odnosno prema filmu Monty Python i Sveti gral (Monty Python and the Holy Gral). Da bi publici bilo odmah jasno o čemu je riječ, mjuzikl se zove Monty Python’s Spamalot, pa da to nije brand in yer face, iliti marka koja te udara u lice! Zbog svih tih remakeova, mjuzikl U mom životu/ (In My Life) (glazba i režija Joe Brooks) ima novi slogan: Mi smo jedini izvorni, nismo nastali ni prema čemu. Božjom intervencijom i odlukom dvoje potpuno različitih Njujorčana zaljubi se ne bi li Bog vidio kako to funkcionira. Predstava je počela igrati potkraj rujna, službena premijera bila je potkraj listopada i baš me zanima koliko će izdržati.

Jedan od dvadeset

Statistike kažu da od dvadeset predstava na Broadwayu devetnaest propada, odnosno ne donosi dobit, ali ona koja uspije napravi od svog producenta (i još nekih sudionika) bogataša. Producentica Laka za kosu Margo Lion godinama je ulagala u predstave i propadala, izgubila je dvije kuće, sve prijatelje i muža, a onda joj je Lak za kosu uspio i sad je multimilijunašica. Ne znam da li je povratila i muža, ali prijatelje i prijatelje sigurno jest. Ako je uloženo osam milijuna dolara, očito je da mora dugo igrati ili prodati mnogo skupih karata da se novac vrati. Najskuplje karte prodaju se u pretprodaji, jer tada se plaća puna cijena, koja doseže i do 120 dolara, a poslije, osobito kad popunjenost gledališta padne ispod devedeset posto, mogu se dobiti popusti, primjerice pola cijene na dan predstave. Tek je odnedavno moguće putem Playbill.com kupiti karte za Mamma Mia za šezdeset dolara, Producente za pedesetak, a otprilike toliko je i popust na karte za dramske predstave (bilo na dan izvedbe, bilo lošija mjesta). Tjedni prihodi u listopadu najvećih trenutačnih hitova milijunski su iznosi: Zla vila 1.266.499, Kralj lavova, Mamma Mia i Spamalot blizu milijuna, a Producenti i Prljavi pokvareni prevaranti iznad su 700.000 dolara, što jedino može brzo vratiti uloženo i osigurati dobit. Svi ostali to ne mogu, a mjuzikli koji igraju manje od tri mjeseca katastrofalni su gubitnici. Pritom su glumci plaćeni između 800 i 1300 dolara tjedno na Broadwayu, 300 do 500 dolara tjedno na off — Broadwayu, a četiri dolara na dan na off–offu, iako bi tamo svi rado igrali badava samo da ih netko vidi i zaposli u nekom ozbiljnijem projektu. Međutim, sindikat se izborio za tu minimalnu nadnicu i tako donekle uništio osnovnu ideju off–offa kao mjesta gdje bez pritiska zarade možeš uložiti samo svoj talent i dobru volju i pokazati se. Redatelj pak prolazi nešto bolje jer dobije 3000 dolara unaprijed (to je honorar za postavljanje predstave) i 1 (slovima jedan) posto dobiti predstave ako je ima. Mislim da se na te brojke mnogi europski redatelji ohlade od snova uspjeha na Broadwayu, jer redatelji u subvencioniranim kazalištima čak i siromašnih europskih zemalja dobivaju više po režiji. Jasno da se onaj tko režira onaj dvadeseti hit na Broadwayu također obogati. Malo manje od producenta, ali ipak dovoljno, kao primjerice Joe Mantello, koji je režirao i Zlu vilu i Glengarry Glen Ross. U prikazima poslovanja Broadwaya uvijek se pokazuju samo najveći uspjesi i prihodi, ali se zaboravlja onih devetnaest od dvadeset, dakle oni koji ne uspiju. Čim prihod padne ispod očekivanog, a zarade nema, predstava se skida, jer svakim danom igranja samo povećava gubitke. Osim ako netko nije osobno zainteresiran, kao glumica Christina Applegate, koja je ove godine uložila vlastiti novac da održi Sweet Charity, romantični mjuzikl (također obnova staroga hita, i dramskog i filmskog), jer predstava nije dobila ni posebno dobre kritike ni nagrade. Ali eto, još igra, iako joj je prihod ispod 500.000 dolara tjedno. Iako se teme brodvejskih mjuzikla vrte u krugu od romantičnih priča, luckastih komedija ili drama, povremeno se otkrivaju nove formule uspjeha. Posljednja nije trajala dugo. Nakon uspjeha mjuzikla Mamma Mia, napravljena prema Abbinim songovima, svi su krenuli raditi to isto, takozvane juke–box––mjuzikle, koji se sastoje od reda poznatih songova, reda šarenih kostima i reda energične koreografije uz dodatak malo emocija i eventualno neke priče. Ali nije išlo, mjuzikl Good Vibrations igrao je tri mjeseca početkom ove godine i izgubio jedanaest milijuna, Lennon je neslavno propao također nakon manje od tri mjeseca, kao i All Shook Up prema pjesmama Elvisa Presleyja. Upravo zato producenti katkad odluče da već napravljenu predstavu i ne pokažu u New Yorku, kao što se dogodilo s Kraljevima mamba (Mambo Kings). Formula je primijenjena do kraja — Pulitzerom nagrađena knjiga po kojoj je snimljen uspješan film (s Armandom Assanteom i Antoniom Banderasom), priča o dva kubanska brata glazbenika koja publiku očito proširuje s uobičajene i na ciljanu latino–populaciju, koja je sad jako in, poznati, odlični songovi i podjela koja je izgledala kao who is who američkoga pop–svijeta i televizije. Uloženo je dvanaest milijuna dolara, predstava je igrala u San Franciscu u svibnju ove godine, zakupljen je brodvejski teatar od srpnja ove godine, plaćeni su oglasni prostori u novinama i Playbillu (službenom programu svih brodvejskih predstava), ali je predstava skinuta prije njujorške premijere, jer su producenti (inače majka i sin koji su prvi put zajedno radili) zaključili da bi im njujorška predstava povećala troškove na petnaest milijuna, koje nikako ne bi mogli vratiti. Pa zašto onda producenti ulažu novac u brodvejske predstave? Ako statistika pokazuje da će uspjeti jedna od dvadeset, to mi se čini prilično nesigurnim poslom. Nastranu teza da bogati ljudi vole sjaj kazališta, osmijeh mladih glumica i pristup u svijet boema i umjetnika, tu se gubi previše novca. A onda sam vidjela Producente, svoje najveće brodvejsko razočaranje ove godine. Dvije sam godine čekala da mirno kupim karte jer je predstava bila rasprodana mjesecima unaprijed, a kad sam je napokon vidjela, nisam mogla doći k sebi — neinventivna stvar, bez dobrih songova, bez uspjele koreografije, prepuno klišeja (Šveđanka kao prsata platinasta plavuša koja loše govori engleski), ali vrlo poučna priča. Producent u dugovima, Židov Max Bialystock, shvati da mu se više isplati da njegova predstava propadne nego da uspije. Ako propadne, uloženi novac ne podliježe oporezivanju i nitko te za njega ne pita, a ako uspiješ, moraš platiti porez, isplaćivati tantijeme i polagati svima račune. Zato on u dogovoru s računovođom krene u najneuspješniji mjuzikl svih vremena — od teme i naslova — Proljeće za Hitlera — do suradnika — kad uzme gay redatelja i njegovu ekipu, koji sve odjenu u ružičasto s mnoštvom kičastih stereotipnih detalja, poput djevojaka s kobasicama na glavi. Ipak, mjuzikl uspije i oni dospiju u zatvor zbog utaje poreza, ali da nije uspio, njihov bi plan prošao! Na moje čuđenje kako je to moglo postati tako veliki hit, svi su mi odgovorili da sam ga morala vidjeti s prvom podjelom — Nathan Lane (kao producent) i Matthew Broderick (kao uplašeni računovođa), jer da je tada to bila prava predstava, a sada živi na staroj slavi. Doista su to dvije ključne uloge bez kojih nema predstave. Ja sam, nažalost, vidjela Richarda Kinda, inače poznata televizijskoga glumca iz Spin Cityja (onaj smotani debeli glasnogovornik njujorškoga gradonačelnika) i Rogera Barta (George iz Kućanica / Desperate Housewives/), od kojih je prvi samo mahao rukama i jako otvarao usta, a drugi nekako sitno skvičao. Nadam se da će naša Komedija, koja taj mjuzikl priprema, a pokazala je da može raditi brodvejske hitove bez problema, uspjeti naći pravi par za tu predstavu.

Samo zvijezde na praznoj sceni

Nakon što su shvatili da je za uspjeh Producenata bio ključan glumački dvojac producenti su odlučili uzeti samo Nathana Lanea i Matthewa Brodericka bez komparserije zbora, orkestra i velike scenografije i postaviti Neobičan par (The Odd Couple), komediju Neila Simona o dvama muškarcima koji žive zajedno nakon što su se rastali od žena, a jedan drugomu idu na živce jer su potpuno različiti — jedan je uredan i pedantan, drugi šlampav i okrenut raznim porocima. Predstava premijerno izlazi 27. listopada, a da je formula u ovom slučaju dobra, dokazuje dvadeset milijuna dolara prodanih karata u pretprodaji (zapažate da se karte izražavaju u novčanom iznosu, a ne u broju) jer su svi platili punu cijenu zato što će predstava igrati samo 26 tjedana. Kratko razdoblje igranja očit je dokaz da su novinske insinuacije nakon premijere Producenata o njihovoj uzajamnoj netrpeljivosti točne, ali i da im je očito ponuđen honorar veći od prosječnoga glumačkog honorara na Broadwayu. Kao i Juliji Roberts, koja će prvi put zaigrati na Broadwayu u drami Richarda Greenberga Tri dana kiše (Three Days of Rain). Mia Farrow uspješno se vratila na brodvejsku scenu potkraj rujna u predstavi Fran na postelji (Fran’s Bed), koju je napisao James Lapine o ženi koja leži na krevetu u komi, dok njezin duh gleda njezin život. Iako se tema dotiče rasprave oko prava na eutanaziju ljudi u komi, duhovit i ironičan komad ponajviše pokazuje obiteljske odnose. Nakon gotovo cijeloga desetljeća Andrew Lloyd Webber postavlja novi mjuzikl na Broadwayu (By Jeeves se ne računa, jer je propao prije nego što je i zaživio), Žena u bijelom (The Woman in White) prema viktorijanskoj napetici Wilkie Collins, o učitelju koji susreće tajanstvenu ženu na osamljenoj željezničkoj postaji. U studenom premijerno izlazi Boja purpura (The Color Purple) adaptacija romana Alice Walker nagrađena Pulitzerom o životu jedne crnkinje, žrtvi seksualnog nasilja, po kojem je Steven Spielberg snimio film s Woopi Goldberg. Zbog teme ispunio se san producenata, jer su dobili jednu od najvećih američkih zvijezda — Opru Winfrey, koja je glumila malu ulogu i u filmu. Ona nije samo uložila jedan od deset milijuna koliko predstava košta, nego će i zapjevati u koru neko vrijeme i dopustiti da njezino ime stoji iznad teatra kao mamac za publiku! Rosie O’Donnell, druga kraljica talk showa američke televizije (njezina je emisija prijepodne), ulazi na neko vrijeme u Guslača na krovu, Brooke Shields u Chicago, a Rue McClanahan (ona što stalno mijenja dečke iz Zlatnih djevojaka) u Zlu vilu. Ipak, trenutačno najveći kazališni spektakl najavljuje se za veljaču iduće godine — Gospodar prstenova na sceni! Ljubitelji romana morat će u Toronto, jer producenti planiraju igrati tamo barem osamnaest mjeseci, a još se ne mogu odlučiti kamo će otići nakon toga — u London, Las Vegas ili na Broadway. Unatoč neprestanoj glazbi žanrovska oznaka mjuzikl zvuči preobično za uloženih 27 milijuna dolara, uz sudjelovanje 65 glumaca, pjevača i svirača, i spektakl koji se najavljuje kao čudo neviđeno — trosatni epos, mješavina teksta, glazbe, fizičkog teatra i vizualnih atrakcija nikad dosad viđenih. Živi bili pa vidjeli.

Novac za mrtva kritičara

Uz toliki novac na Broadwayju čovjek bi pomislio da će producenti pokušati podmititi kritičare čiji je glas toliko važan za uspjeh predstave (recimo one iz »New York Timesa«), ali se za takvo što nikada nije čulo. Osim vijesti da je najzločestiji američki kritičar, John Simon (inače podrijetlom iz Vojvodine) otpušten iz »New York Magazinea«, na što su vjerojatno mnogi odahnuli jer su godinama tražili njegovu smjenu, vijest je da je jedan glumac pokušao uzeti novac od kritičara!

U proljeće 2005. Jackie Mason, poznati komičar koji je jedan od rijetkih u stanju napuniti brodvejsko kazalište sa dvije tisuće mjesta samo pričajući viceve na sceni, poslao je karte važnim kritičarima za svoju najnoviju predstavu Najnovije od Jackieja Masona. Samo jedan Židov koji govori! (Jackie Mason Freshly Squeezed. Just One Jew Talking). Kada nije nominiran ni za jednu uglednu nagradu, zaključio je da mu je to bila promašena investicija i tražio od kritičara (svakog posebno) novac natrag. U strahu od skandala kritičari su vratili novac, ali su onda neki našli kod kuće inkriminirane karte. Budući da je na njima pisalo 00,00$, kritičarska udruga sada tuži glumca da je prodao karte koje je u prihodima prikazao kao besplatne! Tuži ga zapravo za utaju poreza, najveći grijeh u američkom društvu, grijeh zbog kojega su u zatvoru sjedili najveći mafijaški kumovi. Ipak, uistinu velik novac kazališni kritičar može zaraditi samo smrću. Dick Schaap otišao je na transplantaciju kuka i za vrijeme operacije umro, obitelj je tužila liječnike, dokazali su im krivnju i porota je dosudila obitelji 1,95 milijuna dolara odštete!

Sanja Nikčević