NEDOSTATAK POVJERENJA

NEDOSTATAK POVJERENJA

Gledatelje će još jednom privući Ibsen, njegova hrabra i jasna riječ što do nas dopire kroz stoljeće vježbanja (takva) života — a ne sama kazališna izvedba

Postavljanje na scenu Ibsenovih Stupova društva (napisanih 1877, u vrijeme kada je kazalište još moglo provocirati i skandalizirati na razini ideja, a ne na razini gole realizacije) repertoarno je opravdano danas, pogotovo u kazalištu profila Gavelle: drugo je pak pitanje konkretnoga uprizorenja. Za Ibsena danas, naime, potrebno je više od intuicije i želje; potrebno je redateljsko iskustvo. Jer Ibsen, takav kakav jest, još ne može biti smješten tek u odjeljak kazališnoga muzeja: on nam mora biti kadar progovoriti živim, bliskim, aktualnim jezikom. U predstavi mladoga (i inače darovita) Tomislava Pavkovića — to se nije dogodilo. Naime, Pavković se poveo za (barem, s današnje perspektive) dramaturškom tradicionalnošću Ibsenove drame: predočio ju je na način konvencionalna (čak konzervativna) teatra, s mjestimičnim (rijetkim, ali dovoljnim) iskoracima koji su, paradoksalno, takav pristup doveli u pitanje. Ibsenova drama odvija se u obliku živa salonskoga diskursa: sukobi njegovih junaka verbalni su, a referiraju se na njihovu skandaloznu prošlost, skrivenu zastorom sadašnje respektabilnosti. Pokazujući nedostatak povjerenja u snagu Ibsenove riječi, bez ornamenata, Pavković je u predstavu unio simbol — pomalo nejasan, ali stalno nazočan. Žene agonista u svojoj (uvodnoj) sceni šiju platno koja ih sve povezuje, a koje nalikuje velikom jedru: ono će poslije, u trenucima njegova pada, obaviti moralni stup društva gradonačelnika (ili, konzula, kako veli tekst) Bernicka. Tu su i povremene nagle promjene svjetla, koje bi trebale podcrtati pojedine iskaze, kao i zamrzavanja slike, efekt koji stoji izvan sustava realističkoga scenskog izraza, koji inače apsolutno prevladava. Da je Pavković ostao dosljedan izabranoj tradicionalnosti, to mu se, načelno, ne bi moglo prigovoriti; s druge strane, miješanje stilova uspijeva samo najvećim, prokušanim majstorima. Scenograf Miljenko Sekulić sagradio je drvenu nordijsku kuću, u kojoj se (uz minimalne promjene) odvijaju sva zbivanja; tako koncipirana pozornica doimala se prikladnom, ali i pomalo ograničenom, zbijenom. I historicističkim kostimima Doris Kristić sugerirala je norvešku provinciju s kraja 19. stoljeća. U tako naznačenim strogim okvirima kretao se Gavellin, glumački ansambl: odlični Boris Svrtan, glumački zreo i odlučan, kao gradonačelnik Bernick, Anja Šovagović Despot kao vrlo uvjerljiva Lona Hessel, remetilački faktor malograđanske licemjerne idile, Darko Milas kao Hilmar Toennesen, suvišni čovjek, pokućarac u bogataškom domu Bernickovih, koji se u sve miješa, a ni u čemu stvari ne dovodi do kraja, te Filip Šovagović kao Johan, mlađi brat gđe Bernick, također obiteljska (i društvena crna ovca, što je uloga koja odgovara Šovagovićevu habitusu, no koju je on ipak predočio s polovičnim uspjehom). S iznimkom markantne Dubravke Miletić, u ostalom dijelu ansambla vladalo je poprilično bljedilo. Kraćenjem teksta također je (i nesvjesno) plaćen danak tradiciji (s obzirom na to da je Ibsen dugo u ostatku Europe, zbog norveškoga jezika, igran u različitim adaptacijama), a posebice je žrtva takva postupka bio sam početak, u kojem su gledatelji dovedeni na rub strpljenja, nastojeći pohvatati konce prošlih zbivanja o kojima govore akteri. S druge strane, predstava je svedena na danas prihvatljivo otprilike dvosatno trajanje, te je donekle izmijenjen završetak, koji pokazuje ironijski otklon od Ibsenova pozitivističkog optimizma. Stupovi društva, ma što se zbivalo, neće se moralno popraviti: mogu donekle izmijeniti konkretne metode, ali u osnovi ostaju isti. Sve u svemu Gavella je dobila uglavnom korektnu repertoarnu predstavu, koja nigdje ne silazi ispod ugleda i već dosegnute razine produkcije te kazališne kuće. Ali, niti ne oduševljava, a njezini su nedostaci podjednaki s odlikama. Gledatelje će još jednom privući Ibsen, njegova hrabra i jasna riječ što do nas dopire kroz stoljeće vježbanja (takva) života — a ne sama kazališna izvedba.

Boris B. Hrovat