Kotrljaju se Zlatna kolica

Kotrljaju se Zlatna kolica

Premda je tijekom ZFF–a dvorana Studentskog centra bila ispunjena, zaključci o tome kako u Zagrebu vlada znatan interes za neholivudske filmove odveć su optimistični, jer filmove slična usmjerenja, pa nerijetko i vrijednosti, može se tijekom godine vidjeti bez plaćanja ulaznice u kinu Tuškanac, gdje je broj posjetitelja znatno manji

Već je prvi Zagrebački filmski festival pokazao koliko je gradu važna i potrebna međunarodna smotra u kojoj će najvažniju ulogu igrati takvi dugometražni igrani filmovi kakvi se uglavnom ne pojavljuju na našem kinorepertoaru. Pokazala je to brojnost uglavnom mladih gledatelja i veselje koje je ta publika unosila u događaj, a čemu su bitan poticaj davali i organizatori festivala izbjegavanjem bilo kakve ukočenosti i formalnosti. Iako je i ovogodišnji treći festival zadržao te karakteristike, rast njegovih programa ukazuje na brzo stjecanje pune zrelosti. Tako su se uz glavne natjecateljske programe prvih i drugih filmova autora dugometražnoga, kratkog igranog i dokumentarnog filma prvi put dodjeljivale nagrade i u programu Kockice hrvatskih igranih (dugih, srednjometražnih i kratkih) filmova, kojih je bilo ukupno šest, a od njih polovica premijere.

Afrika i Romi

Popratni programi uz onaj već ustaljeni posvećen nekoj nacionalnoj kinematografiji (ovaj se put doduše radilo o kontinentalnoj — afričkoj) donijeli su ovaj put i Kotač, filmove posvećene Romima, gdje su uz klasike — jugoslavenski Skupljači perja (1967) Aleksandra Petrovića i sovjetski Cigani lete u nebo (1976) Emila Loteanua — zanimljiv i vrijedan prinos dali i vjerojatno najkontroverzniji filmaš bivše države, danas već pomalo veteran koji još njeguje vlastitu sliku enfant terriblea — srpski redatelj Želimir Žilnik (1942) s Kenedi se vraća kući i Rumunj Robert Adrian u mađarsko–austrij-sko–njemačkoj koprodukciji Dallas među nama. Osim toga pedeseta obljetnica Studentskoga centra, u kojem se festival održava, navela je organizatore i na svojevrstan hommage (možda i obnovu?) nekada kultnih studentskih matineja, pa su u istom terminu (13 sati) prikazane i pretpremijere neholivudskih filmova uglavnom vrlo visokih dometa.

Doda li se tomu i opet u okviru ZFF–a održan Festival prvih, debitantskih ostvarenja u medijima koji s filmom imaju barem nekih dodirnih točaka, te program Kraljevi reklama, u kojem su prikazana gostovanja istaknutih filmaša na području marketinga, jasno je da ni oni koji su mogli odvojiti tjedan dana isključivo za praćenje festivala nisu mogli vidjeti sve što je on nudio. Za one koje bi ta činjenica mogla zasmetati treba reći da je na svim većim festivalima uobičajena pojava da i najuporniji gledatelji moraju izabrati iz bogate ponude onaj dio koji im se čini najzanimljivijim za njihov ukus. A ovogodišnji ZFF ulazi u tu festivalsku kategoriju i po još nekim obilježjima. Takvo je i odavanje počasti tradiciji prikazivanjem nekog od remek–djela iz povijesti filma, kao što je ovdje bila Krstarica Potemkin (1925) Sergeja Mihajloviča Ejzenštejna čija je sekvenca (jedna od najpoznatijih u svjetskoj kinematografiji) — pokolj na stubama u Odesi u vrijeme pobune 1905. s ubojstvom majke i pokretanje kolica s njezinim djetetom bila nadahnuće za efektnu animiranu špicu festivala (prebačenu u svijet robota u 22. stoljeću), a i za novi naziv festivalske nagrade — Zlatna kolica. Da bi se pak privukla pozornost šire, a ne samo filmofilske publike, takvim smotrama nužne su i provokacije, a njih su ove godine nedvojbeno ponudili dokumentarac Made in Serbia, u kojem je autoru Mladenu Đorđeviću prikaz pornoindustrije u njegovoj zemlji metafora za opće društveno stanje, a možda još i više srednjometražni igrani film Posljednja pričest Ivana–Gorana Viteza (nagrađen u programu Kockice) o linču svećenika kojega neki stanovnici maloga mjesta drže pedofilom. Konačno ovogodišnji ZFF nije zaboravio ni još jedan (inače čest) način za privlačenje šire publike — prikazivanje filma s nekom velikom američkom zvijezdom. Takvi se filmovi najčešće prikazuju na posebnim gala projekcijama izvan konkurencije, no ovaj put dogodila se sretna okolnost da je Laku noć, i sretno zadovoljavao i kriterije za ulazak u borbu za nagrade, jer je njegovu autoru — popularnom Georgeu Clooneyu (koji tumači i jednu od većih epizodnih uloga) to druga režija, a uz to mu film i inače odudara od tipičnih holivudskih proizvoda već i izborom teme (utemeljene na stvarnim zbivanjima) — borbe beskompromisnoga televizijskog novinara protiv zloglasna i tada (pedesetih godina prošlog stoljeća) gotovo svemoćna senatora McCarthyja u doba njegova čuvenoga lova na vještice, odnosno komuniste i njihove navodne simpatizere, a zapravo sve neistomišljenike. Uz to film je snimljen u crno–bijeloj tehnici i u nezavisnoj produkciji, pa je i po tome sukladan festivalu koji nastoji afirmirati filmove udaljene od mainstreama. No, iako je riječ o vrlo vrijednu i uzbudljivu filmu koji je u Veneciji ove godine dobio više nagrada, među njima i onu međuna

rodne kritike, FIPRESCI–a, vjerojatno nije bio ozbiljan kandidat za Zlatna kolica, ne samo zbog pretpostavke da zagrebačka nagrada njegovu autoru ne bi mnogo značila, nego i zato što njegova različitost od tipičnih proizvoda koje gledamo na normalnom repertoaru i nije tako velika, jer Clooney redateljsko umijeće pokazuje u okviru tradicionalne dramaturgije, iskazujući sjajan osjećaj za ritam i briljirajući u gradaciji napetosti i uzbuđenja. Najvjerojatnije je sličnu sudbinu zbog nedovoljne različitosti, ali i atraktivnosti za širi krug gledatelja, imao još jedan od najboljih filmova ZFF–a i dobitnik nagrade publike, Što je muškarac bez brkova Hrvoja Hribara, vrlo duhovita komedija u kojoj se miješaju ljubavni zapleti između mlade udovice i svećenika, liječena alkoholičara te ostarjela bogata udovca koji se vratio iz inozemstva, a u drugom planu i njegove kćerke koja je odrasla izvan domovine i mjesnoga pjesnika zabrinuta za ekološke probleme, što se dodatno komplicira manevrima Hrvatske vojske u njihovu mjestu. Iza vrlo zabavne priče i niza komičnih situacija Hrvoje Hribar ukazuje i na ozbiljnije probleme — odnos prema crkvi i vojsci, pa i autoritetu uopće, a i nacionalizam i stari patrijarhalni mentalitet koji koče napredak male sredine u krasnu, ali siromašnu provincijskom krajoliku, stvorivši složenu sliku dijela suvremenoga hrvatskog društva.

Kvalitetni filmovi

No, većinu programa tvorili su vrlo kvalitetni filmovi. Možda bi se moglo reći da ih i nije bilo teško izabrati, jer su gotovo svi nagrađeni na drugim, vrlo uglednim festivalima, no baš te nagrade ukazuju i na to da su među filmovima koji se nastojanjima odvajaju od srednje struje kriteriji mnogo nesigurniji i poprilično različiti, čak i među članovima istog žirija, kao što se primjerice pokazalo u slučaju filmova koji su podijelili ovogodišnju Zlatnu kameru, nagradu za najbolji prvenac u Cannesu. Ti i ja i svi koje znamo Amerikanke Mirande July sjajna je priča o dvoje ljudi koji teško uspijevaju riješiti svoje emocionalne probleme i ostalim neobičnim likovima u sredini koja bi trebala biti tipična i poznata, ali je zapravo potpuno neobična, dok Napuštena zemlja debitanta iz Šri Lanke Vikmuthija Jayasundare pretencioznošću i isforsiranim nastojanjem da stvori art–film izaziva tek dosadu u većine gledatelja i ne uspijeva prenijeti autorovo viđenje sukoba u njegovoj zemlji. Dominique Abel, Fiona Gordon i Bruno Remy izrazito su pak stiliziranim i neuobičajenim postupcima zainteresirali znatno veći broj, iako ne i sve gledatelje, za neobičnu priču o ženi koja nakon što ostane zatvorena preko noći u hladnjaku osjeća neodoljivu čežnju za ledom, a postaje svjesna i besmislenosti i emocionalne pustoši svog života i braka u belgijskom Ledenjaku, jedinom filmu koji je u Zagreb stigao bez prethodnih nagrada, pa je možda baš zato i osvojio Zlatna kolica. Još je manje sreće žiri imao s dodjelom posebne nagrade francuskoj Iluminaciji Pascale Breton, gdje su mentalni poremećaji protagonista opravdanje za niz proizvoljnosti i besmislica, umotanih doduše u vizualno često efektne prizore. Iznadprosječna (i od nagrađenih uspjelija) ostvarenja — simpatična priča o odnosu oca i sinova u kanadskom Životu s ocem Sébastiena Rosea, žestoka izraelska bračna drama Oženiti se brata i sestre Ronit i Schlomija Elkabetza i bizarna crna komedija o čovjeku što kupa leševe, Gorki san Mohsena Amiryoussefija, koja pokazuje mnoge odlike cijenjene iranske kinematografije, ali ipak zaostaje za njezinim vrhom — možda ipak nisu ravna dometima ranije navedenih visokokvalitetnih filmova, ali se kao jedan od najboljih nedvojbeno nametnuo slovenski (s hrvatskim koproducentom) Od groba do groba Jana Cvitkoviča, koji život u provinciji prikazuje gotovo menclovski sa sjetom i humorom, iza kojih se jedva naslućuju njegove mračne strane, koje će dovesti do krvava raspleta na kraju. Doda li se tomu izvanredna vrijednost gotovo svih kratkih igranih filmova (a ne samo nagrađena U sjeni Belgijca Oliviera Masset–Depassea), može se reći da je takav program u cjelini zaslužio veliko zanimanje publike, koja je gotovo stalno uspijevala ispuniti golemu dvoranu (oko tisuću mjesta) Studentskog centra. Ipak, zaključci o tome kako u Zagrebu vlada znatan interes za neholivudske filmove izgledaju mi ponešto odveć optimistični, jer filmove slična usmjerenja, pa nerijetko i vrijednosti, može se tijekom godine vidjeti bez plaćanja ulaznice u kinu Tuškanac, gdje je broj posjetitelja znatno manji. Zato mi se vjerojatnijim čini da Zagreb ima potrebu za filmskim događanjem kao preduvjetom za posjet kinu. ZFF je to prepoznao i na najbolji način ispunio.

Tomislav Kurelec