Koreografija grada

Koreografija grada

Krhkost je trostruka, u obliku ostarjele zgrade, nezaštićena djeteta na igralištu i gledatelja koji sve to promatra, i sam u riskantnu položaju

Stambena zgrada Ivana Vitića na uglu Vojnovićeve i Laginjine u Zagrebu smještena je, moglo bi se reći, u jednoj od plesnih točaka grada. Tamo u blizini nalaze se plesne škole, iako ona suvremena ne zadugo, jer je od Grada dobila novi prostor u Vlaškoj. O plesnosti arhitekture može se razmišljati i na drugoj razini, primjerice onoj koja urbanističko–arhitektonska rješenja vidi kao oblikovatelje fizičkoga kretanja stanovnika (koreografija grada), a može se promatrati i arhitektura pokreta, odnosno forme nastale prolaženjem tijela kroz određene točke u prostoru. Posljednja plesna intervencija Llinkt!–a, u konceptu i koreografiji Katje Šimunić, zadire upravo u područje plesnosti lokacije, i to ruševne, ali još lijepe Vitićeve zgrade–broda, a sve kako bi dala prinos akciji Čovjek je prostor / Vitić pleše, inicijatora Borisa Bakala i Bacača sjenki, pokrenutoj sa svr-hom osvješćivanja potrebe obnove hrvatske arhitekture. I po tome Vitić je dvostruko označen plesom. Njegova je zgrada danas krhka točka grada — opasna zona po stanare i prolaznike, kojima prijeti pročelje u raspadanju. Llinkt! oživljava prostor uokolo i na dječjem igralištu što je napravljeno ispred Vitićeve zgrade, obnavljajući vrijeme njezina nastanka, ujedno vrijeme jednoga djetinjstva, jednako tako ocrtavajući plesom funkciju kao i emociju zadanoga prostora. Glazba evocira vrijeme početka šezdesetih godina prošloga stoljeća, pokret je zaigran i impulzivan, a kostim je šarena ljetna (linktovska) oprava. Krhkost je trostruka, u obliku ostarjele zgrade, nezaštićena djeteta na igralištu i gledatelja koji sve to promatra, i sam u riskantnu položaju. Naime, gledatelji pri dolasku dobivaju zaštitne kacige da bi sigurno mogli promatrati događaj, a on počinje na krovu zgrade što se nalazi preko puta Vitićeve. Odozgo se nazire plesačica (Ljiljana Zagorac) i pokoji stanar na prozoru. Nakon što na kratko vrijeme nestane i pošalje na publiku niz papirnatih aviona, ona iz zgrade izlazi na pločnik plešući intimno, djevojački uživajući u glazbi, zatim neoprezno pretrči cestu i dolazi na igralište, među publiku, te nastavlja trčati prostorom da bi na kraju ponovno pobjegla u zgradu i mahnula s Vitićeva prozora. Kratkom i jednostavnom plesnom igrom Llinkt! je uspješno oblikovao posebnu prostorno–vremensku zonu — jedno subotnje jutro na križanju Laginjine i Vojnovićeve — i time još jednom kreirao novi medij u spoju glazbe, plesa i, ovaj put, arhitekture.

Jelena Mihelčić