KNJIGA I CIPELA

DRAGOME CICERONU POZDRAV!

Čak ni pisac takva formata kao što je Milan Kundera nije mogao izbjeći da u svjetsku literaturu ne uvede jedan od onih klišeja s kojima je stasao u okružju maloga naroda, gdje su svoje velike pjesnike kovali u zvijezde i zamalo im neumjereno iskazivali divljenje, a istodobno su jednko tako neumjereno čeprkali po njihovu privatnome životu i licemjerno prevrtali očima nad njihovim moralnim prijestupima i lošim navikama. U romanu Ignorancija (na hrvatskome Neznanje) u ironičnome kontekstu piše o tome kako su u devetnaestome stoljeću malone svi mali, ali i malčice veći europski narodi imali svoje velike, najveće pjesnike, koje su poslije postavili na pijedestale, Mađari Petöfija, Poljaci Mickiewicza, Slovenci Prešerena, Česi Machu, Ukrajinci Ševčenka, Norvežani Wergelanda, Finci Lönnrota i Islanđani Hallgrimssona. »Osim toga«, piše, »što su bili veliki domoljubi, svi veliki pjesnici romantike bili su i velike pijandure«.

Oh, kako nam je u Sloveniji dobrodošao taj kliše, kojim se hrane sitne duše i, oh, kako sam već sit tih literarnopovijesnih naklapanja o Prešerenovu pijančevanju i kurvanju. Tac lako razumijem: gdje je sveto, tu je i profano, i što je više Prešeren postajao nacionalnim literarnim svecem, više su čeprkali po njegovu životu, što je literarna znanost njegove pjesme više kanonizirala, radije su citirali njegove vulgarne gostioničke dosjetke, što su u petrarkističkim sferama više plovili njegovi stihovi o Juliji, niže su premetali po njegovoj vezi s nesretnom Anom P., koju je »ševio iza uglova«, kako piše jedan suvremeni autor. Nemam ja ništa protiv pozitivističke znanosti, koja je već odvagala svaki kilogram na preteškom pjesnikovu tijelu, u svjedočenjima suvremenika osmotrila svaki trag nabuhlosti na njegovu licu zbog silna opijanja te se s najvišom znanstvenom vjerojatnošću približila broju njegovih koitusa. Riječ je, naime, o tome da ne razumijem što od toga očekuju? Da će bolje razumjeti njegovu poeziju, budu li znali koliko je čaša iskapio s Andrejom Smoleom i Emilom Korytkom? Ili je pak, možda, svrha tih istraživanja, s kojima je upoznat već svaki srednjoškolac, spoznaja da je genij bio zapravo samo čovjek, koji se zaboravi i skrene pogrešnim putom, kako se to može dogoditi svakom čovjeku, izloženu kušnji razvrata i svakovrsna životnoga nereda. Rekao bih da to i nije neka velika spoznaja, svakako, nije vrijedna tolika truda, koliko ga je bilo za nju utrošeno. Ali, kako rekoh: razumijem. Razumijem da mnoge više od Mozartove glazbe zanimaju opscenosti iz njegovih pisama, više od Puškinova pjesništva njegovi skriveni dnevnici, više od Joyceova Uliksa njegovi posjeti tršćanskim bordelima, više od Cankarovih Slika iz snova slike njegovih pijanih tumaranja po ljubljanskim ulicama. U vremenu u kojemu je zavladao mentalitet žutoga tiska, zanimanje takve vrste za život stvaralaca više uopće nije moguće izbjeći. Čovjeka zanima drugi čovjek više negoli ikada u povijesti, kako ne bi umjetnik. Ali što, kad je uvijek manje onih koje zanimaju i njegove knjige, skladbe ili platna, a stalno više onih koje zanima kakvu je ludost u kasni sat i uz pune čaše učinio. Čak ni među piscima ne nedostaje zabrinutih lica, koja neprestano brine ugled slovenske književne umjetnosti. A još više stipendije, nagrade, paragrafi spisateljskoga društva te moralna i politička ispravnost kolega. Predodžba o umjetniku koji živi u bijedi i u nemogućim prilikama stvara djela epohalne ljepote, još je implicite nosila sa sobom nekakvo štovanje, literarno si je pleme iz naraštaja u naraštaj predavalo legende o ljudskim stranputicama velikih umjetnika, a da pritom nije izgubilo smisao za bitno u njihovu stvaranju. Posljednja romantična gledišta na umjetnike spoznao sam u vrijeme mladenačkoga sazrijevanja (A portret of artist as a young man!), kada smo slušali priče iz pedesetih i šezdesetih godina prošloga stoljeća — tada je vjerojatno, govori usmena predaja, među najboljim slovenskim književnicima jesti značilo, barem u javnosti, nešto najbanalnije i najniže, a piti, i to mnogo, nešto časno, svakako umjetničko. Paralelna povijest književnosti pripovijedala je i o starijim događajima, o kravi, koju je Ciril Kosmač nakon cjelonoćna lumpanja kupio, a onda za okladu na užetu doveo pred kavanu Prešeren, prije svega pak o novijima, o Rudiju Šeligu, koji je svirao pozaunu u cirkusu i poslije svake predstave za gažu, kako je nazivao honorar, u gostionici častio prijatelje, o Petru Božiču pokraj šanka Emone, o Dušanu Pirjevcu i njegovim produljenim seminarima sa studentima u gostionici Pri Mraku, dakako i o Vitomilu Zupanu i njegovim, erotičkim opsesijama. Njega i mnoge druge današnji bi politički korekcionari, s drugarskom pomoći slabašnih ruku ostarjelih moralista, u skladu sa svojim nazorima, morali spaliti na lomači. I moje mladenačko literarno društvo u mariborskoj petorici,već zamalo na kraju te romantične povijesti, može se pohvaliti s više od petnaestsatnim simpozijima na kojima je proteklo mnogo litara štajerskoga vina, ali i mnogo vrućih rasprava o estetskim, društvenim i visoko filozofskim pitanjima. Tempi passati! Danas se raspravlja o fondovima, prijevodima, funkcijama i promociji. I to trijezno. Veliki poznavatelj i obožavatelj Kocbekove poezije prigodom izlaska pjesnikovih poratnih dnevnika rekao mi je da je potresen. Ne pjesnikovom veličinom, nju je već poznavao, nego njegovom niskošću, trivijalnostima kojima se u Dnevnicima bavi, ljubljanskim tričarijama što ih zapisuje, voajerskim tivolskim šetnjama, tijekom kojih promatra mlade parove, kao i njegovom opsjednutošću ženama, poznatima i nepoznatima, koje mu na svakom koraku uznemiruju maštu. A još više njegovim pokušajima kompromisa s partijskim društvom, koje ga je progonilo i pritom ga ismijavalo. Rekao je da je tijekom čitanja pokatkad bio toliko zbunjen pjesnikom, da je knjigu često zatvarao. Nikada više Kocbeka neće moći čitati kao do sada, rekao je, ta kako da uskladi egzistencijalne dubine Zemlje i Strave s banalnostima ljubljanskih građanskih stanova i noćnih naklapanja ondje okupljenih društava? Ali, Dnevnike je potreseni poznavatelj i razočarani obožavatelj svejedno pročitao do kraja, u pamćenju su mu ostale brojne podrobnosti i kad mi ih je obnavljao nije baš djelovao osobito zbunjenim. Problem nije naš i nije nov. Stariji je i od pjesničkih pijandura iz razdoblja romantike. Između divljenja velikim djelima i životne stvarnosti od nekada zjapio je ponor. Petrarca je, primjerice, već od djetinjstva neopisivo obožavao Cicerona. Kad je dobio u ruke do tada nepoznata pisma iz Ciceronove korespondencije, zaprepastio se: u njima nije bilo više razborita mudraca iz filozofskih dijaloga i državničkih govora, nego samo još čovjek upleten u stranačke intrige, neodlučan, čovjek koji se predaje lažnim nadama i žali zbog toga, ne skriva veliku taštinu, pokazuje se u nelijepu svjetlu prigodom rastave od žene, kad mu je stalo jedino do imetka. Za Petrarku je to bio veliki šok; stanovito vrijeme čak je mislio da je riječ o krivotvorinama Ciceronovih političkih protivnika. U pravom očaju godine 1345. napisao mu je na latinskome jeziku u onostranstvo pismo puno razočaranja: »Francesco dragome Ciceronu pozdrav! Tvoja pisma, što sam ih tako dugo tražio i konačno našao, tamo gdje sam najmanje mislio, brzo sam pročitao... i ja, koji sam već otprije znao kakav učitelj si bio drugima, napokon sam spoznao tko si bio samu sebi. Poslušaj sada, ma gdje bio — ne moj iz ljubavi izvirući savjet nego optužbu, što je ne bez suza govori jedan od kasnijih ljudi, vrlo veliki ljubitelj tvojega imena. O, uvijek nemirni i zabrinuti starče ili, da prepoznaš svoje vlastite riječi, prenagli i nesretni starče, što ti je trebalo toliko neprijateljskih svađa i posve nekorisnih ljubomornosti? Zašto si zapustio svoje starosti, zvanja i položaja vrijedan mir? Koji je lažni sjaj slave, tebe starca, upleo u borbe mladića i nakon mnogostrukih nesretnih kušnji natjerao te u smrt nedostojnu filozofa? Oh, zaboravio si bratove savjete i toliko svojih ljekovitih pouka i kao noćni putnik, koji nosi svjetlo u mraku, onima koji su hodali za tobom pokazivao put, na kojemu si se sam podosta jadno spoticao... « Tako je bilo sa svjetlom i mrakom, divljenjem i zbiljom već u davnim vremenima. Ali tada je bilo moguće i ono što se danas čini nemogućim. Petrarca je očito cijelu stvar još jedanput promislio i nakon pola godine Ciceronu napisao još jedno pismo u onostranstvo, zapravo pismo isprike. Pismo koje je znalo jednostavno povući onu crtu koju u suvremeno doba očito ne zna nitko više: »Moji su prijekori bili upućeni samo tvojemu životu, ne tvojemu duhu, a ni tvojoj umjetnosti riječi; tvojemu se duhu divim, tvoju umjetnost riječi obožavam. Da, ni tvoj mi se život ne sviđa samo toliko koliko mi u njemu nedostaje filozofa vrijedna nepokolebljivost uvjerenja.«

Sa slovenskog prevela Mirjana Hećimović