Kazališno vrenje u Litvi

Vilnius Litva se prvih dana nove sezone serijom događaja nametnula kao europsko kazališno središte. Prvo je s uspjehom održan festival Sirene, unutar kojega je litavski showcase prezentirao najzanimljivije domaće produkcije inozemnim producentima i selektorima, da bi se nastavilo domaćim zanimljivostima, koje također privlače veliku pozornost. Oskaras Koršunovas svakom novom premijerom zainteresira europske festivale pa je to bio slučaj i s na pozornicama sve zastupljenijim tekstom braće Presnjakov, Olega i Vladimira, Igranje žrtve sredinom listopada u nacionalnom dramskom kazalištu, na maloj sceni. Ista će produkcija posljednjih dana ovoga mjeseca i na veliku scenu toga kazališta. I konačno, kao kruna uspješna početka sezone, Vilnius dobiva novu teatarsku zgradu: Malo kazalište Rimasa Tuminasa početkom studenoga seli u novi scenski prostor na koji čeka već desetak godina. Program proslave potrajat će dobar dio mjeseca, a predstavit će produkcije Tuminasa i njegovih učenika i čak dvije nove premijere jednoga od velikih majstora litavskoga teatra koji je gostovao i u Zagrebu: Čehovljeve Tri sestre i Posljednje mjesece Furija Bordona.

Sveti Edip u La MaMi

New York Ono što ovih dana izaziva pozornost kazališnoga New Yorka nisu nove produkcije na Broadwayu, nisu čak ni off–broadwayski eksperimenti, nego malo gostovanje u teatru La MaMa. Sveti Edip poljskoga kazališta Wierszalin u režiji Piotra Tomaszuka spaja klasični mit s pričom Thomasa Manna Sveti grešnik, u kojoj papa ženi svoju majku, koja mu je i očeva sestra, dodaje im malo citata iz Staroga zavjeta i nekoliko motiva iz srednjovjekovnih priča skupljenih u zbirci Gesta Romanorum te od svega zajedno radi postmodernističku predstavu. A ta se duboko dojmila američke publike, a i kritika je pokazala pravo divljenje za ovu »kazališnu čistoću potpune fizičke usredotočenosti i emocionalne iskrenosti«. U predstavi koja govori o borbi duha s tijelom i nagonima igra samo dvoje glumaca, koji predstavljaju niz karaktera, a izraz je kombiniran s lutkarskim. Na tragu Grotowskog, kojega će američka kritika naći u svemu što dolazi iz Poljske, kombinirajući mit, parodiju i incestuozni seks, mladi je autorski tim ovom predstavom ostvario izvanredne kazališne rezultate.

Vodeni Woyzeck

London Ne bi kazališni ljubitelj očekivao da se u Londonu, srcu svjetskoga kazališta, kritika i publika oduševe predstavom koja dolazi s — Islanda. Ali, baš kao i u drugom središtu, New Yorku, i ovdje je iznenađenje izazvalo gostovanje. I to islandske kazališne skupine koja je London već prije dvije godine oborila s nogu svojim viđenjem Romea i Julije. Sad su Islanđani došli s Büchnerovim Woyzeckom, projektom nekoliko koprodukcijskih partnera. I dok se Shakespeareova tragedija uglavnom događala u zraku, Büchnerov antijunak pliva u — vodi. U režiji Gisli Orn Gardarsson (1973), mlade islandske redateljice, taj je Woyzeck u svim ključnim scenama vezan uz vodu. U njoj i tambur–majstor obljubljuje Mariju, na istom mjestu na kojem će je poslije Woyzeck ubiti. Iznimka je jedino prva pojava tambur–majstora, koji se pojavljuje na trapezu kako bi otpjevao svog omiljenog — Nicka Cavea. U vodi sve drugo započinje i završava. Islandska je predstava inače prikazana u uglednom Barbicanu, u ciklusu naslovljenu sezona mladih genija, a izazvala je prave kritičarske panegirike, koji su u njoj prepoznali oštru kritiku korporativnoga kapitalizma.

Jasen Boko