Hrvatska ne gubi svoj kulturni identitet

Hrvatska ne gubi svoj kulturni identitet

Područje kulture različito je od svih ostalih, ponajprije na strateškoj razini. U kulturi ne postoji klasična pravna tečevina EU. Kultura se ne usklađuje s europskim zakonodavstvom, ona se dogovara. Dogovaraju se i zemlje unutar Europske Unije. To je različito u odnosu na obrazovanje, primjerice Bolonjski proces, koji je definiran i njemu se treba prilagoditi

S Petrom Turčinovićem, pomoćnikom ministra vanjskih poslova i europskih integracija, ravnateljem Diplomatske akademije i voditeljem radne skupine za obrazovanje i kulturu u pregovorima s Europskom Unijom razgovarali smo u povodu otvaranja pristupnih pregovora Hrvatske i Europske Unije, koji počinju upravo s obrazovanjem i kulturom.

Koja je vaša glavna zadaća u ovim pregovorima i koji su prvi zadaci vaše radne skupine?

— Kao voditelj radne skupine za obrazovanje i kulturu u pregovorima s Europskom Unijom moram koordinirati rad članova skupine u pripremi i analizi građe. Dvadeset i šestoga listopada idemo u Bruxelles, gdje se održava prva sjednica, na kojoj ćemo dobiti službenu informaciju o zahtjevima i pravnoj tečevini Europske Unije na području obrazovanja i kulture. Oni će nam prezentirati ono što mi moramo zadovoljiti, da bismo im mi do idućeg sastanka 17. studenog odgovorili što je razlika između njihova i hrvatskog zakonodavstva na području obrazovanja i kulture. Na taj će se način utvrditi razlika na temelju koje će se kreirati pregovaračke platforme Hrvatske i Europske Unije. Kod nas će konačnu odluku donijeti saborsko povjerenstvo koje nadzire pregovore s Europskom Unijom, dok će u Europskoj Uniji Europska komisija izraditi platformu koja će zatim ići u pojedine države članice što će dati svoje komentare. Tada će se iskristalizirati pregovaračke pozicije Hrvatske i Europske Unije.

Prema svojem dosadašnjem uvidu u područje kulture, možete li nam reći gdje je najviše razlika u zakonodavstvu?

— Područje kulture različito je od svih ostalih, ponajprije na strateškoj razini. U kulturi ne postoji klasična pravna tečevina EU. Kultura se ne usklađuje s europskim zakonodavstvom, ona se dogovara. Dogovaraju se i zemlje unutar Europske Unije. To je različito u odnosu na obrazovanje, primjerice Bolonjski proces, koji je definiran i njima se treba prilagoditi. Nismo u tome jedini — mnoge europske zemlje moraju se uskladiti s Bolonjskim procesom. Mi smo zemlja kandidat, to je nama uvjet i oko toga ne trebamo ništa sporiti, ali kako je to novina i u Europskoj Uniji, mnoge su i države članice u postupku usklađivanja svog zakonodavstva s Bolonjskim procesom. Svojedobno je bio postavljen i rok — 2007. godina — u kojem sve države članice moraju omogućiti slobodan protok studenata na svojim sveučilištima. Postoje i dokumenti EU koji govore o statusu kulture i mi smo dobili popis četrdesetak propisa iz tog područja. Moramo vidjeti koliko su naši dokumenti kompatibilni, no važno je naglasiti da su to dokumenti više u razni koordinacije, a manje u razini obligacije.

Možete li nam navesti neke konkretne primjere?

— Primjerice, postoji Rezolucija EU o razmjeni informacija i iskustava, koja se tiče profesionalnih umjetnika, na koju mi odgovaramo informacijama o sudjelovanju u odlučivanju, potpori autorskom stvaralaštvu, pravima samostalnih umjetnika. Postoji Rezolucija o zaštiti kulturne baštine, o kvaliteti arhitekture u urbanim i ruralnim sredinama. Ta rezolucija daje preporuke zemljama članicama o tome kako treba podizati razinu znanja o arhitekturi i urbanizmu, uzimati u obzir specifičnosti arhitektonskog projektiranja, promicanja arhitektonske vrsnoće, jačanja razmjene informacija. Mi odgovaramo da su te mjere dijelom zastupljene u Zakonu o zaštiti kulturnih dobara, a odnose se na povijesne građevine i cjeline. Promidžba arhitektonskih vrijednosti zastupljena je u Ministarstvu kulture u segmentu kulturne baštine i u odredbama zakona o gradnji o arhitektonskom projektiranju. Na osnovi usporedbe utvrdit će se razlike: ako je Unijino zakonodavstvo pokriveno našim propisima, ustvrđuje se da je pokriveno, a ako nije, onda se određuje do kada mi moramo uskladiti svoje zakone s onima Europske Unije. Audio-vizualna kultura, odnosno elektronski mediji, a tu je uključen i film, nisu u ovom dijelu pregovora, nego se odrađuju posebno. To je novost u odnosu na prijašnje pregovore.

Gdje očekujete probleme?

— U dijelu vezanu uz obrazovanje i kulturu ne očekujemo velike probleme u pregovorima ni u jednom području. Očekujem privremeno zaključenje ovoga poglavlja pregovora u proljeće iduće godine, odnosno da se utvrde razlike, odrede rokovi za usklađivanje ili pak ustvrdi da je sve usklađeno. Očekujem manje poteškoće u šestom valu proširenja, koji uključuje Hrvatsku i Tursku, jedino u dijelu vezanu uz praćenje ispunjenja tih zakona. Prethodni valovi proširenja često su završavali ovako: kada bi neka zemlja usvojila zakon koji bi bio usklađen s Unijinim zakonodavstvom, to bi bilo dovoljno. Nama je najavljeno da će se raditi tzv. benchmarking, koji uključuje uspoređivanje koliko smo mi od tih zakona i realizirali. To će činiti naše pregovore složenijima i težima. Zapaža se razlika u strogosti pregovora.

Postoji li mogućnost da neke države članice tijekom pregovora vrše pritisak na nas u svrhu ostvarenja njihovih nacionalnih interesa?

— Da. Kada se odrede razlike u zakonodavstvu i rokovi, moguće je da interes neke zemlje bude takav da ona više ustrajava na provođenju tih zakona. Može se dogoditi, a govorim potpuno hipotetski, da npr. Mađarska ne bude zadovoljna provođenjem obrazovanja mađarske manjine i smatra da Hrvatska ne zadovoljava europske standarde i da u skladu s tim odluči da ne želi dati svoj glas kada se o tome bude odlučivalo u Europskoj Uniji, nego od nas zatraži da se to popravi.

U kolikoj će mjeri članice Europske Unije u pregovorima odlučivati većinom, a u kojoj konsenzusom?

— U ovoj fazi kvalificirana većina od 25 zemalja članica odlučuje da li su uvjeti zadovoljeni ili ne. Zbog toga Hrvatska pregovara u dva dijela: jedan je dio sa zemljom koja ima poseban interes u tome području. U hipotetskom primjeru Mađarske mi bismo s njima razgovarali koja bi razina zaštite i potpore obrazovanju mađarske manjine njih zadovoljila. Ako postignemo dogovor, oni će nam reći da imamo njihov glas u tom području, a na nama je da onda izračunamo hoćemo li imati kvalificiranu većinu u tom području ili ne. Drugi dio pregovora obavlja se u Hrvatskoj. Moramo promijeniti sebe. U hipotetskom slučaju, mi bismo morali promijeniti dio obrazovnog sustava da bismo postigli razinu s kojom bi ta članica EU bila zadovoljna. Nekad bi se radilo o promjeni zakona, nekad o primjeni zakona. Stoga unutar zemlje moramo pregovarati s onima koji sporni segment provode. Netko može reći da to ne želi provoditi, ili da nema novca s kojim bi to proveo. Potrebno je organizirati promjenu. Onaj koji se mijenja mora se složiti s time da se želi mijenjati, a oni koji odlučuju o tome jesmo li se dovoljno promijenili mogu reći ne i zbog svojih parcijalnih interesa. Dakle, tijekom pregovora EU odlučuje kvalificiranom većinom, ali na kraja se mora postići sporazum svih država članica da je Hrvatska spremna za prijem u EU.

Može li se reći da je od svih zemalja koje su do sada pregovarale s Europskom Unijom Hrvatska u najtežem položaju jer mora pregovarati s najviše država, uskladiti se s najviše europskog zakonodavstva te ima najteže uvjete pregovora?

— Da. Mi se sada moramo uskladiti s više od osamdeset tisuća stranica pravne tečevine. Prethodni valovi proširenja imali su tridesetak tisuća stranica, više sa svakim valom. U prošlom krugu pregovora pregovaralo se s petnaest članica, sada se pregovara s dvadeset i pet. Vjerojatnije je da neka od zemalja članica ima svoj specifičan interes. Hipotetski, Italija može imati interes za definiranje pršuta kao svog nacionalnog proizvoda, a mi također imamo takav interes. Tada to s Talijanima moramo dogovoriti, inače nam oni u pregovorima o poljoprivredi mogu uskratiti potporu s obrazloženjem da nemamo takvu produkciju pršuta kakvu sada tražimo, da time ugrožavamo njihovu količinu proizvodnje i slično. Na području obrazovanja moguće je, recimo, s obzirom na veliku poslovnu školu u Bledu, kada bismo mi sličnu školu napravili odmah preko granice, s neprimjerenim uvjetima, Slovenija to može doživjeti kao nelojalnu konkurenciju.

Oni mogu reći da mi možemo imati tu školu samo ako ona zadovoljava određene visoke standarde i uskratiti nam potporu. Dakle, parcijalni interes može se pojaviti svagdje, ali vjerojatniji je u poljoprivredi nego u kulturi i obrazovanju.

Kakve će posljedice ulazak u Europsku Uniju imati za hrvatsku suverenost? Neki tvrde da se ona više gubi, a neki da se više dobiva, jer smo onda za stolom za kojim se odlučuje?

— Čim želite ući u neki sustav i klub, ulaskom potpisujete da ćete poštovati njihova pravila igre. Učlanjenjem u bilo koju organizaciju stječu se određena prava i obveze, ali i gubi dio slobode. Prava su takva da procjenjujemo da se to isplati. Ulaskom u Europsku Uniju mi ćemo dati dio svoje slobode i obvezujemo se da ćemo se ponašati u skladu s pravnim tečevinama EU. No, s druge strane dobivamo standarde kvalitete, standarde cijeloga društva, bolju kvalitetu proizvoda, usluga i pojedinačnoga života. Samim tim postajemo konkurentniji i pretvaramo Hrvatsku u područje koje je po standardima jednako Europskoj Uniji, pa će to ohrabriti investitore koji će dolaziti u poznatu situaciju.

Kako će se ulazak odraziti na hrvatski kulturni identitet?

— Hrvatska tu neće ništa izgubiti, jer se kultura ne usklađuje: europska kultura definirana je kao skup nacionalnih kultura. Definiraju se samo razine zaštite kulture i priznaju kulturne specifičnosti pojedine zemlje. Istodobno, govori se o definiranju europskog identiteta koji bi imao neka obilježja koja nastaju kao nova kvaliteta svih tih zemalja zajedno, bez nijekanja nacionalnih kultura i identiteta. To osobito ima smisla u suočavanju s američkim identitetom.

Kakvo je stanje s pristupnim fondovima na području obrazovanja i kulture?

— Neki su nam od njih već sada otvoreni, a otvaraju se i novi. Do sada smo od njih dobili oko milijun i petsto tisuća eura, a dobit ćemo još i više kada nam se otvore šesti i sedmi program, osobito u području znanosti. Podići ćemo i kvalitetu obrazovnoga sustava time što će studenti moći mijenjati sveučilišta i fakultete, pa i zemlje. Iznos ovisi o kvaliteti programa, ali nijedna zemlja do sada nije ni približno iskoristila maksimum koji joj je bio na raspolaganju. Pokazalo se da je u tranzicijskim zemljama koje su posljednje ušle u EU ostalo najviše neiskorištenih sredstava. Naši su sustavi tromiji, nedostaje informacija i umijeća u nalaženju partnera. Europa i u kulturi i obrazovanju forsira suradnju. Za svaki projekt morate naći partnere, primjerice u Njemačkoj i Italiji, i onda predložiti zajednički projekt. Kada se sve to čini prvi put, treba vremena da se zemlja uigra. Zapaža se velik pomak nakon što neka zemlja postane članica EU, jer je sve više umrežena. Zemlje kandidati to tek rade. Većina zemalja izlazi iz svakoga ciklusa sa zaključkom da može više, dolazi s boljim projektima i dobiva više novca. Fondovski je pristup EU složen i razlikuje se od područja do područja. Nove države članice po ulasku povuku dio novca koji je išao starim članicama, sve dok ne dođu u fazu da više uplaćuju nego što dobivaju, ali su tada već na takvu stupnju razvoja da im to više nije problem. Slovenija je sada u situaciji da bi mogla ući u krug onih zemalja koje više uplaćuju u proračun Europske Unije nego što iz njega dobivaju.

Hrvatska je podijeljena u četiri statističke regije kako bi dobila potporu za nerazvijene regije iz fondova Europske Unije…

— Da, to je sad organizacijsko-mehanička kombinatorika. U tim regijama obračunava se razina bruto društvenoga proizvoda i određuju regije koje dobivaju potporu. Podjela na optimalan broj regija važna je jer omogućuje da se fondovi iskorištavaju dulje vrijeme. Važno je te statističke podjele razlučiti od političkih, no valja priznati i potencijal koji postoji u tom smjeru.

Očekujete li da će se po završetku pregovora s Hrvatskom u državama članicama održavati referendumi? Francuski ministar unutrašnjih poslova već je najavio da će Francuska održati referendum za Tursku, šaljući time poruku: Možete vi pregovarati koliko hoćete, ali Francuzi će na kraju glasovati o tome žele li Tursku ili ne. U Austriji je pak čak osamdeset posto stanovništva protiv ulaska Turske u Europsku Uniju…

— Mišljenja se mijenjaju tijekom vremena. To je jedna od bitnih odrednica povijesti Europske Unije. Kad bi sve bilo cementirano kao u određenim razdobljima, nikakav se razvoj ne bi dogodio. Turska je definitivno prekretnica, Hrvatska to nije. Hrvatska može biti jednostavno apsorbirana: mali smo, nikomu nećemo smetati i nitko neće biti ugrožen. Turska je problematična zbog sedamdeset milijuna stanovnika, kao i zbog muslimanske religije. Neki predsjednici država definirali su Europu kao kršćanski klub, primjerice Vaclav Havel. Neki je definiraju kao grčko–romansko nasljeđe. Koji god od tih kriterija uzmete, i neke sadašnje zemlje mogu ispasti iz kombinacije. Raznovrsnost u Europi tako je velika da to nije moguće. Ne očekujem referendum za Hrvatsku, osim eventualno zbog mogućnosti kupovanja vremena s Turskom. Opasnost za Hrvatsku nalazi se u tome što je u procesu pregovora skupa s Turskom. Ukoliko se taktički bude željelo usporavati Tursku, na što se političari mogu pragmatično odlučiti zbog javnoga mnijenja u svojim zemljama, onda bi Hrvatska mogla biti instrument usporavanja, pa se i za nju može tražiti referendum kao i za Tursku. Ipak, mislim da to nije jako vjerojatno. Otvaranjem pregovora s Turskom Europska Unija izgubila je vjersku, a primanjem Cipra i geografsku definiciju. Ona se sada definira skupom vrijednosti demokracije, dijaloga u donošenju svih odluka, cijenjenja različitosti i multietničnosti.

Gdje vidite buduće granice Europske Unije na istoku?

— Na to pitanje mogu odgovoriti na dva načina: teorijski i pragmatično. Pragmatično, granice koji bi išle Turskom do Ukrajine i Bjelorusije do granica Rusije već se naziru. S druge strane, granica je Mediteran i afričke zemlje ostaju izvan. Strateška je granica geopolitička. No, poenta EU paradoksalna je. Ona nije integrirana na razni države, ali se razina integracije pojačava putem pojačavanja zajedničkih pravila, tj. pravne tečevine. Što je Europska Unija uspješnija, to će biti otvorenija prema zemljama izvan Europske Unije. EU ima visoke standarde demokracije, koje čak i neke članice u potpunosti ne zadovoljavaju i vodi se burna rasprava oko toga do koje mjere te standarde primjenjivati. To znači da se može dogoditi izvoz europskih vrijednosti u 21. stoljeću. U svijetu nema zajednice približno sličnoj Europskoj Uniji. Postoje ekonomski savezi: dvanaest afričkih zemalja potpisalo je sporazum o ekonomskoj suradnji, postoji NAFTA, koja objedinjuje SAD, Kanadu i Meksiko, Indija i Kina potpisuju sporazum o posebnoj suradnji. No, ako gledate stupanj demokratičnosti, konsenzus kao mehanizam, dijalog kao metodu u osnovici funkcioniranja ima samo Europska Unija. Ona je asocijacija koje dosada nije bilo na ovom planetu — dosadašnje asocijacije pravljene su vojskom, silom, diktaturom, tradicijom, autoritarnošću. Neke su zemlje po tradiciji vrlo autoritarne. Ako u te zemlje uvezete demokraciju i visoke standarde ljudskih prava, te zemlje mijenjate iz korijena. Uspješna Europska Unija postat će privlačna kao model za mnoge susjede, koji će tražiti suradnju s njom, pa i ulazak u nju, jer to nosi i ekonomsku korist i rast kvalitete života. Zato Turska sada želi u Europsku Uniju, a Europska Unija nije mogla odbiti pregovore s Turskom jer bi time pljunula u lice vlastitim vrijednostima.

Kako procjenjujete razvoj situacije sa zemljama koje mogu, ali ne žele ući u Europsku Uniju, poput Švicarske i Norveške?

— Sadašnja norveška vlada rekla je da neće aplicirati za Europsku Uniju do 2007. No, već sada Norveška uplaćuje više u proračun Europske Unije kako bi se koristila brojnim trgovinskim povlasticama nego neke članice. U Norveškoj je stopostotno implementirana pravna tečevina Europske Unije. Norveška ima tako malo problema da je bolje prilagođena Europskoj Uniji od nekih država članica. Jedan norveški političar rekao mi je da oni to ne čine zbog zahtjeva Europske Unije, nego zbog interesa svog gospodarstva da bude dio sustava. Švicarskoj je više u interesu da ostane neutralna i zadrži svoj specifičan bankarski sustav nego da bude članica, ali je prihvatila Schengenski sporazum Europske Unije.

Bogate zemlje prihvaćaju sve ono dobro što se implementira u Europskoj Uniji i njima je od koristi. Zasad ne žele ući, ali nastoje se integrirati u sve ono što njima odgovara i kalkuliraju s datumom kada će to i formalno zatražiti.

Glupo bi bilo da neka zemlja poput Hrvatske ili Bosne i Hercegovine kaže da ne želi ući u Europsku Uniju.

Hoće li u Hrvatskoj biti raspisan referendum po završetku pregovora?

— Nadam se da hoće. Pregovorno i tranzicijsko razdoblje razdoblja su u kojima se Hrvatska mora mijenjati. Ako se mi ne promijenimo, ne činimo dobro sebi ni Europskoj Uniji. Niti će nas oni htjeti nepromijenjene, niti mi možemo ostati nepromijenjeni, jer ne živimo dovoljno kvalitetno ni dovoljno dobro, po raznim kriterijima. Za mene je referendum, ako je napravljen u dobru tajmingu i dobroj vjeri, konačni test da li smo mi sebe dovoljno promijenili i razumijemo li zašto smo se promijenili. U Europsku Uniju ne bi trebalo ulaziti slijepo, nego s razumijevanjem da mi tu dobivamo. Ako budemo radili samo na pregovorima, a ne budemo širili informacije o svemu o čemu se pregovara, moguće je neprihvaćanje javnosti i gubitak na vremenu, a teoretski i gubitak na referendumu.

Kako vidite budućnost Europskog ustava?

— Europski ustav nastao je kao nužda da se riješe problemi učinkovitosti Europske Unije. Primjerice, vanjska politika prilično je razjedinjena. Danas u Burkini Faso možete imati desetak veleposlanstava, ta veleposlanstva moraju zastupati i svoje zemlje i Europsku Uniju. Apsurdno je da se uvijek sastaju tijela Europske Unije da bi ocijenila neku situaciju koja traži trenutnu reakciju. Europskoj Uniji treba ministar vanjskih poslova, što je Ustav i predviđao, kao i homogenizaciju vanjske politike prema drugim državama. Jasno, niz je promjena i u drugim segmentima života. Postavljen je cilj izdavanja jedinstvene putovnice Europske Unije, kao što sada postoji zajednička valuta, a preduvjet je za to da Europska Unija djeluje kao sustav, a ne samo pojedine zemlje. Ustavne promjene nužne su za dalji razvoj Unije. Vjerujem da će se mnogi elementi novog Ustava primjenjivati i prije nego što se on usvoji, iz pragmatičnih razloga. Vjerujem da će se nakon toga krenuti i na formalni prijedlog Ustava, s obrazloženjem da je to nešto što već funkcionira. Bilo bi jako pogrešno tumačiti neuspjeh u referendumu u dvjema zemljama nezadovoljstvom samim Ustavom. Istraživanja o motivima odbacivanja pokazuju da mnogi nemaju veze s Ustavom, ali imaju s Europskom Unijom. Primjerice, jedan od motiva nezadovoljstvo je građana birokratiziranošću Europske Unije i percepcijom da je ona jako udaljena od njihovih dnevnih problema te da se političari ne trude da se to promijeni. Referendum je bio vrsta protesta, ali i straha od nove strukture. U nacionalnom se ljudi osjećaju sigurni, a sada bi trebali ući u nešto novo s novim članicama. Neki smatraju da ni ovo što sada postoji u Europskoj Uniji nije do kraja prihvaćeno ni usklađeno. Koliko je god odbacivanje Ustava udarac, toliko je jasno da se od promjena koje su predviđene Ustavom neće odustati, samo je pitanje taktike na koji će način biti izvedene.

Kakve su perspektive ulaska Turske u Europsku Uniju u odnosu na Hrvatsku?

— Činjenica da je Turska prihvaćena kao kandidat govori o tome da postoji svijest političara da se ta apsorpcija može napraviti, jasno s velikim vremenskim pomakom. Turska je kao lakmus-papir. Mislim da bi trebalo proći dvadeset do trideset godina dok Turska postane punopravni član, jer su standardi i ono što se traži od promjena u Turskoj iznimno veliki. Turska ima vjerske škole sa statusom javnih, čak je i predsjednik završio vjersku školu. Europski standardi obrazovanja ne dopuštaju to izjednačavanje. Turci moraju promijeniti cjelokupan obrazovni sustav da bi se u području obrazovanja uskladili s Europskom Unijom. Velik broj ljudi u Turskoj ne završava nikakve škole i u školama imaju znatno goru situaciju nego mi. Po Bolonjskom procesu male skupine od 25 studenata vodi jedan profesor, a u Turskoj imate nekoliko stotina učenika s jednim nastavnikom. Europska Unija može pomoći u tim procesima, ali oni će trajati. To se ne može riješiti u mjesec dana. Zaključno, premda smo mi u istom, šestom valu proširenja zajedno s Turskom, mislim da nećete naći ni jednu osobu koja očekuje da uđemo u Europsku Uniju skupa s Turskom.

Razgovarao Zlatko Vidačković

Životopis

Dr. sc. Petar Turčinović rođen je 14. kolovoza 1954. u Pazinu. Nakon pazinske osnovne škole pohađa srednju školu Foothill (Santa Ana, Kalifornija), na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomira psihologiju te magistrira i doktorira na istom području. Godine 2000. pohađa poslijedoktorski studij na Harvardu. Predavao je na brojnim sveučilištima (Rijeka, Zagreb, Split, Las Cruces u Novom Meksiku, Providence, Lugano, Harvard, Maryland, Sarajevo i povremeno kraće na drugim sveučilištima). Tijekom karijere obavlja brojne dužnosti: predstojnik je Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, predsjednik Komisije za međunarodnu suradnju Fonda za znanost Hrvatske, Predsjednik Fonda za znanost Hrvatske, direktor međunarodnih poslijediplomskih studija Social Psychology: Conflict Resolution, Social Gerontology in International Perspectives; direktor Programa edukacije menadžera Hrvatske udruge poslodavaca (HUP); saborski zastupnik. Iskustvo u gospodarstvu obuhvaća brojne poslove, kao što su savjetnik u mnogim hrvatskim i stranim poduzećima; edukator menadžera u više od trideset poduzeća; direktor i/ili osnivač četiri poduzeća; miritelj–arbitar u sporovima poslodavaca i sindikata; autor poslovnih studija raznih poduzeća; programski direktor PUME — Programa edukacije manadžera Hrvatske udruge poslodavaca (HUP-a).