Genijalnost bez strasti

Genijalnost bez strasti

Teško je (us)tvrditi da Van Sant želi preispitati kompleksnost duha svoga junaka ili didaktički istražiti društveni problem o teretu slave te se (s pravom) može postaviti pitanje svrhovitosti čitava djela

Prije svega eksperimentalni, hermetični art, vrlo autorsko–intimistički film nadahnut tragičnim samoubojstvom glazbenoga mesije Kurta Cobaina, Posljednji dani nekonvencionalna je, minimalistična meditacija o nedostatku usmjerenja, tuzi i osami, posljednja u celuloidnom Van Santovu triptihu filmova nadahnutih istinitim događajima, himnama proklete mladosti s nesvrhovitim smrtima kao konačnim neizbježnostima (sporni Gerry i remek–djelo Elephant prva su dva naslova trilogije — prvi progovara o dvama mladićima izgubljenima u pustinji, drugi o čuvenom slučaju Columbine). Van Santovi su junaci mahom duboko obestrašćena stvorenja, a njihova tumaranja prema vlastitim smrtima redatelj promatra na jednak način, s odmakom i bez komentara, posebice u Posljednjim danima, time kreirajući začudnu dokumentarističnu big–brother–reality–show atmosferu. Nelinearan, spora i fragmentirana ritma, lirske ozbiljne ljepote, film rabi iste (ili slične) postupke kao i Elephant — trikove s vremenom, bez klasičnih flešbekova, radije spiralne vremenske petlje koje se ponavljaju ili nenadano nastavljaju gdje su nedavno stale, elipsasto ih bilježeći različitim kutovima kamere (jednom iz sobe, drugi put iz hodnika). Pritom manjak dijaloga (mahom svedena na nesuvislo mumljanje), ali i posvemašnji nedostatak zapleta ili ikakve radnje, u dugim statičnim kadrovima i sekvencama začudno ogoljenima od glazbe (ili barem onakve kakvu bismo očekivali, štedljivo ili naizgled nesklapno upotpunjene Westerkampovom avangardom i madrigalima iz 16. stoljeća) u prvom redu služe kako bi prikazali ranjivi androgini lik melankolične, rasute psihe na razmeđi sna i jave.

Mučenik, vizionar

Teško je pritom (us)tvrditi da Van Sant želi preispitati složenost duha svoga junaka ili pak didaktički istražiti društveni problem o teretu slave, odnosno razmotriti jalovu tragediju kulture mladih te se (s pravom) može postaviti pitanje svrhovitosti čitava djela te mahom zaključiti da je ona čisto estetska. Ipak, to ne bi bilo posve pravedno. Van Santova posveta, koliko god djelovaloa unplugged udaljenom, ujedno je i žal nad izgubljenim nevinim žrtvenim genijem. Koketirajući naime s metafizičkim, film obiluje kvazireligijskom motivikom i slikovnošću — od početnoga baptističkog uranjanja u potok, preko mormonskih propovijedi o Kristovu uskrsnuću do junakove smrti prikazane kao napuštanje tijela u obliku eterična duha i simbolične posredne poveznice te tragične figure s viđenjima bremenitim Williamom Blakeom (čuveni vidjelac jata anđela koji slijeću u stablo, vilinskoga pogreba u kutu vlastita vrta te Boga koji pruža glavu kroz njegov prozor) s kojim dijeli filmsko ime. Ujedno je ta ganutljiva i inovativna scena uzašašća duha najizravniji omaž Blakeu (brojne njegove ilustracije i gravure posvećene su upravo toj temi), no njezina metaforička snaga referira se i na Cobaina kao rock–Krista, mučenika–vizionara koji tjelesno mora umrijeti zbog neshvaćenosti i iznevjerenosti od strane okoline, iako duh sve nadživljava, ali i na Stairway to Heaven kao vrhunsku glazbenu antologiju. Čitav život, kao da nam poručuje autor (ako je u njegovu odlučnu odbijanju davanja odgovora na pitanja zašto i kako u načetim temama to uopće moguće), u ovom kontroverznom filmu — remek–djelu ili pretencioznom trashu (ovisi o kutu gledanja), veliko je nesvjesno predsmrtno stanje pred konačnim uzletom duše u istinski život.

Katarina Marić