CENZORI

CENZORI

Luisa Valenzuela

Jadni Juan! Jednog dana uhvatili su ga bez obrane prije nego što je mogao spoznati da je ono što je smatrao sretnim dobitkom bila zapravo jedna od prljavština sudbine. Te se stvari događaju u trenutku kad si neoprezan ili opušten, što se čovjeku često događa. Juancito je dopustio da ga obuzme sreća — osjećaj kojem ne smiješ vjerovati — kad je iz povjerljiva izvora dobio Marianinu novu adresu u Parizu i saznao da ga ona nije zaboravila. Bez razmišljanja sjeo je za svoj stol i napisao joj pismo. Pismo koje mu odvodi misao od posla danju i ne dopušta mu da spava noću (što je načrčkao, što je stavio na onaj list papira koji je poslao Mariani?). Juan znade da neće biti problema sa sadržajem pisma, da je taj besprijekoran, neopasan. Ali što je s ostalim? On zna da oni ispituju, njuškaju, dodiruju, i čitaju između linija svakog i svih pisama, i provjeravaju njegov najtanji zarez i najnehotičniju mrlju. Zna da sva pisma idu iz ruke u ruku i prolaze kroz sve vrste testova u golemom cenzorskom uredu i da, na kraju, malo njih ide dalje svojim putem. Obično to traje mjesecima, čak i godinama, ako nema neočekivanih neprilika; sve je to vrijeme sloboda, možda čak i život, podjednako pošiljatelja i primatelja, u opasnosti. I zbog toga je Juan tako duboko snužden: misli da bi se nešto moglo dogoditi Mariani zbog njegovih pisanija. Od svih ljudi Mariani, koja mora da se napokon osjeća sigurno tamo gdje je uvijek sanjala da će živjeti. Ali on zna da Cenzorova tajna služba operira po cijelom svijetu i zarađuje na popustu za avionske karte; nema ničega što bi ih zaustavilo da odu tako daleko kao što je ona skrovita pariška četvrt, kidnapiraju Marianu i vrate se svojim udobnim domovima, sigurni da su obavili plemenito poslanje. Dobro, moraš ih tući u brzini, učiniti što svatko nastoji učiniti: sabotirati mašineriju, baciti pijesak u njezine zupčanike, doći do dna problema da bi ga zaustavio. To je bio Juanov razboriti plan kad je, poput mnogih drugih, podnio molbu za cenzorski posao — ne zbog toga jer se osjetio pozvan ili trebao posao: ne, on je jednostavno podnio molbu da bi uhvatio vlastito pismo, utješna, ali neoriginalna ideja. Bio je smjesta primljen, jer svakoga je dana potrebno sve više i više cenzora i nitko se nije umarao provjeravanjem njegovih preporuka. Cenzorski odjel nije mogao previdjeti skrivene motive, ali nije bilo potrebe da budu suviše strogi prema onima koji su podnosili molbe. Znali su kako će tim jadnim momcima biti teško pronaći pismo koje žele, pa i da ga pronađu, što je pismo ili dva kad će novi cenzor ščepati toliko mnogo drugih? To je način na koji je Juan uspio ući u Cenzorski odjel Poštanskog ureda, s određenim ciljem na umu. Zgrada je izvana imala svečani izgled, koji je odudarao od njezine unutarnje ozbiljnosti. Malo–pomalo Juan je bio zaokupljen svojim poslom i osjećao se smireno s obzirom na to da je radio sve što je mogao kako bi došao do svoga pisma Mariani. Nije se čak zabrinuo ni kad je, u svom prvom mjesecu, bio poslan u Sekciju K, gdje se omotnice pomno provjeravaju zbog eksploziva. Istina, trećega je dana pismo raznijelo kolegi desnu ruku, ali šef odjela tvrdio je da je to zbog potpuna nemara sa žrtvine strane. Juanu i ostalim zaposlenicima dopušteno je da se vrate na posao, premda su se osjećali manje sigurnima. Nakon posla, jedan od njih pokušao je organizirati štrajk da bi zahtijevali veće plaće za nezdrav posao, ali Juan se nije pridružio; pošto je promislio stvar, prijavio ga je nadležnima i tako dobio unapređenje. Čovjek ne oblikuje naviku učinivši nešto jednom, rekao je sebi dok je napuštao poslodavčev ured. I kad je premješten u Sekciju J, gdje se pisma oprezno provjeravaju zbog otrovne prašine, osjećao je da se popeo za jednu prečku na ljestvici. Radeći teško, ubrzo je stigao u Sekciju E, gdje je posao bio zanimljiviji, jer je sada mogao čitati i analizirati sadržaje pisama. Ovdje se čak mogao nadati da će uhvatiti svoje pismo, koje je, sudeći prema vremenu što je proteklo, prošlo kroz druge sekcije i vjerojatno pluta uokolo u ovoj. Posao ga je uskoro toliko zaokupio da mu se plemenita misija zamaglila u mozgu. Dan za danom križao je cijele paragrafe crvenom tintom, nemilosrdno bacajući mnogo pisama u cenzorsku kantu za smeće. To su bili strašni dani, kad je šokiran domišljatim i lukavim načinima koje su ljudi primjenjivali da bi odaslali subverzivne poruke; njegovi instinkti bili su tako oštri da je iza jednostavna »vrijeme je nestabilno« ili »cijene nastavljaju rasti« nalazio neodlučnu ruku nekoga tko tajno spletkari da sruši vlast. Žar mu je donio brzo napredovanje. Ne znamo da li ga je to činilo sretnim. Vrlo malo pisama stizalo je do njega u Sekciji B — samo je pregršt prelazila druge prepone — tako da ih je čitao i čitao ponovno, stavljao ih pod povećalo, tragao za mikrotiskom s elektronskim mikroskopom i prilagođavao osjetilo mirisa, tako da je bio krepan kad bi se dovukao kući. Jedva bi stizao podgrijati juhu, pojesti nešto voća i pasti na krevet, zadovoljan što je obavio svoju dužnost. Samo je njegova draga majka bila zabrinuta, ali ga nije više mogla vratiti na pravi put. Ona bi rekla, premda to nije uvijek bila istina: Lola je nazvala, ona je u baru s djevojkama, nedostaješ im, one te čekaju. Ili bi pak ostavila bocu crnoga vina na stolu. Ali Juan ne bi pretjerao: bilo kakva rastresenost mogla bi mu oduzeti britkost, a savršeni cenzor mora biti budan, žustar, pozoran i oštar da bi uhvatio prijevaru. Imao je istinski domoljubnu zadaću, podjednako samoprijegornu i uzvišenu. Njegova kanta za cenzurirana pisma postala je najbolje hranjenom i najlukavijom kantom u cijelom Cenzorskom odjelu. Upravo se spremao čestitati sebi samu zbog konačna otkrića svoje istinske misije, kad je njegovo pismo Mariani stiglo u njegove ruke. Jasno, cenzurirao ga je bez žaljenja. I isto tako, jasno, nije ih mogao zaustaviti da ga ne smaknu sljedećega jutra, još jednu žrtvu odanosti poslu.

Preveo Boris Maruna

Ilustrirala Jasenka Bulj