Afrički laboratorij

Afrički laboratorij

Kad Meirelles dobije priliku da iz ograničena prostora brazilskog susjedstva pobjegne u nepregledna područja afričke političke zbiljnosti, teško da bi ga mogla zaustaviti i najmoćnija obavještajna služba

Svi oni sretnici koji su nedavno mogli uživati u inteligentno zamišljenoj paralelnoj selekciji Zagrebačkoga filmskog festivala posvećenoj afričkim filmašima napokon su mogli iz prve ruke, a ne iz perspektive holivudskih slučajnih turista, shvatiti što se krije iza sintagme Afrika na ražnju. Ne samo doslovno. No, ako je u angažiranom rukopisu Fante Regine Nacro (šifra: Noć istine), Afrika ostala bez reproduktivnih organa, nakon što je poručnik progutao testise svoga protivnika, u rukopisu brazilskoga filmaša Fernanda Meirellesa, koji dobro poznaje patnje Trećeg svijeta, jer i sam dolazi iz države koju je zarezao dvosjekli mač postkolonijalizma, multinacionalne farmace-utske tvrtke pretvorile su žitelje crnoga kontinenta u laboratorijske miševe. No, ako su okrutni kroničari afričke društvene i političke zbilje poput Regine Nacro ili Sembenea ostali vječno getoizirani u krugu najpredanijih filmofila, redatelji poput Meirellesa i Georgea potrudili su se da tu istu zbilju upozna i šira publika, ponajprije zahvaljujući njihovim oskarovskim zvijezdama (Ralph Fiennes vs. Don Cheadle), a da pritom ne upadnu u zamku vizualne retorike safari–park–filma, bilo da je njihova Kenija/Uganda na štakama zbog genocida koji nad njihovim žiteljima provodi Big Pharma ili Big Hutu.

Čarobni krajolici

Ta safarijevska retorika turističkog filma, poprima u uvodnim kadrovima Meirellesova komada najrazorniji učinak. Film otvara posljednji susret Tesse i Justina. Tessa ulazi u zrakoplov. Njihov će se identitet razotkriti tek naknadno. A upravo na prostoru nacionalnoga parka koji je ona posjetila, čiji se čarobni krajolici u chiaroscuro–kontrastima doimlju kao da su istrgnuti iz reportaže »National Geographica«, pronađeno je njezino mrtvo tijelo. No, poput autora istoimenoga književnoga predloška Johna Le Carréa, koji voli balansirati između etičkog ambigviteta i posvemašnje sofisticiranosti, Meirelles ne nudi konačne odgovore. Njega više zanimaju pitanja bjelačke odgovornosti i savjesti. Čak se i Le Carré slaže da je »njegova priča u usporedbi sa zbiljom prazna poput razglednice s ljetovanja«. No, premda je dio no–global–aktivista opisao Meirellesov film kao eksploatacijski, možda i zato jer očito vjeruju da o problemima Trećega svijeta ne može progovoriti čovjek poput Meirellesa, koji se od siromašna filmaša prometnuo u vlasnika najveće produkcijske tvrtke u Brazilu (šifra: O2 Filmes), on to nije. Jer, način na koji promatra straćare u Kiberi istovjetan je onomu kojim fotografira favele Rija, pri čemu nastoji svojoj hiperboli ubrizgati najmanju moguću dozu senzacionalizma. No, zato voli majstorski manipulirati ljudskim materijalom, počevši od vrlo uvjerljiva i nipošto preglumljena Fiennesa, kojeg drži na uzici i ni u jednom trenu mu ne dopušta da teatralizira vlastite boli i očaj, preko emotivno tople Rachel Weisz, pa sve do odličnoga Billa Nighyja, čiji je lik u isti mah ljigavo zgužvan i posve autentičan. Ono što je za Inarittuov američki transfer bio 21 gram, to je za Meirellesov holivudski izlet označio The Constant Gardener. Koliko je god njihov tematski pristup suprotan, toliko se stilski dodiruju. Obojica su predstavnici one vrste stilskog egzibicionizma koji se voli poigravati fragmentarnom naracijom, vremenskim skokovima, iščašenim kompozicijama i frenetičnim montažnim strategijama. Meirellesova kamera nalazi se u vječnu pokretu, balansirajući između onog što je bilo i onoga što će biti, poput Justinova karaktera koji sreću zamjenjuje tugom. Možda bi Vrtlaru trebala smirenija motika Johna Boormana, kojom je majstorski prekopao narativne zamke Le Carréova Krojača Paname. No, kad Meirelles dobije priliku da iz ograničena prostora brazilskog susjedstva pobjegne u nepregledna područja afričke političke zbiljnosti, teško da bi ga mogla zaustaviti i najmoćnija obavještajna služba.

Dragan Rubeša