A gdje je torta?

A gdje je torta?

Iva je suvremena hrvatska filmašica: želim joj da ostavi traga koji neće biti puko oponašanje, i da, kad se idući put utjelovi na velikom ekranu, ispripovijeda vlastitu priču

Sinoć, 19. listopada 2005, pogledao sam na DVD–u inače neprikazivan dokumentarac Ivana Gorana Viteza Male ruke, posvećen 48. pulskom filmskom festivalu, prvomu koji je ponudio međunarodnu selekciju. I prisjetio sam se kako je još prije samo četiri godine bilo nemoguće navesti Hrvate da gledaju hrvatski film, bio on mišljen ultrahermetično ili ultrapopulistički. A jedan od najnesretnijih izdanaka toga nepopularnog populizma bio je Tomislav Radić, tada zastupljen kao

autor komedije Holding. Kako se vremena mijenjaju! Premotajmo snimku četiri godine unaprijed, i hrvatski film ima nova kina, novu–staru publiku, i novo–starog prvaka — Tomislava Radića. Njegov film Što je Iva snimila 21. listopada 2003. požnjeo je nagrade žirija i kritike na 52. Puli, ima posve pristojnu gledanost, a neki ga kolege hvale kao nešto najbolje snimljeno u ovoj državi od neovisnosti. Kakav se to obrat dogodio? Pa, promijenio se recept. Točnije, pohod međunarodne kinematografske alternative kroz Motovun, Pulu i konačno ZFF ostavio je traga; nekako je upravo Radić, iskusni kazališni redatelj i stari dokumentarist, prvi u cijelosti prigrlio stilske, produkcijske i dramaturške parametre naplavljene valom digitalne revolucije. Zašto baš on? Ne znam; teško mi je vidjeti Radića kao hrvatskog Thomasa Winterberga ili Roberta Rodrigueza, iako mu je rezultat sumjerljiv. Filmovi poput Ive trebali bi se snimati kao diplomski radovi: onda bismo znali da raspolažemo generacijom koja može prodrijeti likovima pod kožu, razlomiti sastavnice svakodnevice i iz njih složiti pristojnu dramu, dramolet ili barem crticu iz života. Je li veteran poput Radića doista agilniji filmaš od našega podmlatka? Što je Iva snimila kronika je dana u životu tročlane zagrebačke obitelji, promatrane kamerom koju je protagonistica Iva (Masha Mati–Prodan) dobila za petnaesti rođendan, odnosno 21. listopada 2003. Otac obitelji (Ivo Gregurević) nastoji iskoristiti prigodnu večeru za obrađivanje inozemnoga poslovnog partnera, i ubrzo sve postaje podređeno tom cilju. Majka (Anja Šovagović) na početku filma slaže Ivi tortu keksaricu, ali likovi na nju zaboravljaju — pozornost Ivine kamere privlače imućni partner (Karl Menrad), boemski ujak (Boris Svrtan) i takozvana prevoditeljica (Barbara Prpić). Iva se otkriva kao vrhunska dokumentaristica dok bilježi niz situacija koje od plastičnih definicija iz prethodne rečenice stvaraju trodimenzionalne, punokrvne i prepoznatljive likove; minijaturna drama koju će večer izroditi daje Ivinoj snimci — predočenoj u obliku praktički sirova materijala — snagu nepatvorene životnosti. Napokon, evo hrvatskoga igranog filma snažna poput njegovih aktualnih pandana, evo karakterne studije s unutarnjom autentičnošću, lišene svakoga tračka kalkulantskoga populizma! Samo, je li to dovoljno za istinske hvalospjeve? Golema većina viđenog u Ivi — veristička gluma, razrađenost situacija, uvjerljivost cjeline — nije više od onoga što bi trebala biti polazna točka, pa mi je teško vidjeti razlog za hvalospjeve. Polazna točka nije i cilj! Uz to, Radić mora velik dio zasluga za konačni rezultat pripisati izvanrednim glumcima, minucioznim dijalozima Ognjena Sviličića i uobičajeno vještoj kameri Vedrana Šamanovića; generacijski, dobar dio Ive doista pripada upravo podmlatku (kojemu, kao što se to i predobro zna, nije lako samostalno doći makar i do jeftina debija). Ali malo što u Ivi pripada samoj Ivi. Uz pregršt dobre volje, film se može iščitati kao prigušen iskaz bunta — »iskoristili ste moj rođendan za svoje interese, pa mi ne preostaje drugo nego da vas razobličim ovom kamerom«. Videokamera postaje suvremeni dar kojim se ljubav kupuje i kupovanje ljubavi ujedno prokazuje: ali taj aspekt priče Radić gotovo i ne razrađuje. Iva je ostala bez rođendana, na keksaricu se zaboravilo, a svi se, od ukućana do kritičara, ponašaju kao da to uopće nije bitno. Što je najgore, isto stajalište dijeli i redatelj: kada Iva u posljednjem kadru filma snimi autoportret u zrcalu, ondje ne vidimo nikakvo stvarno Ich te Ich–forme. U filmu–zrcalu odrazilo se sve osim Ive. Sutra je 21. listopada 2005, pa bih htio biti prvi koji će Ivi poželjeti sretan sedamnaesti rođendan. Fiktivna i transgeneracijska kakva već jest, Iva je svejedno najzanimljivija suvremena hrvatska filmašica: želim joj da ostavi traga koji neće biti puko oponašanje, i da, kad se idući put utjelovi na velikom ekranu, ispripovijeda vlastitu priču.

Vladimir C. Sever