Umjetnost kao proizvodnja čovječnosti

Umjetnost kao proizvodnja čovječnosti

Za umjetnost, ur. Gordana Škorić, FF press, Zagreb, 2004.

Za umjetnost je naslov zbornika koji sadrži izlaganja s međunarodnoga skupa posvećena Danku Grliću, dugogodišnjem predavaču estetike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Obilježavajući dvadesetu godišnjicu njegove smrti, matični je Odsjek za filozofiju sabrao šesnaest tekstova raznolike tematike i objavio ih u vlastitoj ediciji. knjiga se sastoji od četiri cjeline: Sjećanja na Grlića te Izazovi estetike, Izazovi umjetnosti i Izazovi tumačenja. Urednica izdanja Gordana Škorić motivaciju za organizaciju simpozija pronalazi kako u raspravljanju o Grlićevu filozofskom opusu, koji se sastoji od dvadesetak knjiga, tako i o ponovnom promišljanju položaja umjetnosti u suvremenom dobu. Vrijedi se podsjetiti relativno nedavno izdana zbornika Zagonetka umjetnosti (2003) urednika Damira Barbarića, u kojem se također propituje doseg i mogućnost suvremene estetike utemeljene na kritičkoj filozofskoj refleksiji; ono što Grlićev zbornik čini drukčijim nije tek prigodničarska narav, već i drukčija koncepcija tekstova. Ukratko, dok se u Barbarićevu zborniku razmatra sama bit umjetnosti pod Heideggerovom egidom njezine navlastite zagonetnosti, drugi je više usmjeren na mogućnost današnje estetike kao filozofijske discipline. Dok je prvi više usredotočen na povijesni život umjetnosti s obzirom na njezin današnji status (oslanjajući se primarno na ontologiju, a ne estetiku) te na istraživanje njezinih mitoloških i društvenih korijena, drugi je usmjeren na aktualnost određenih estetika (marksističke, Kantove, Nietzscheove), uglavnom smatrajući da je estetika jedini mogući putokaz otkrivanja tajne umjetničkog kao jedine koja čuva ljudski humanum.

Dakako, šesnaest tekstova i isto toliko autora iz ovog zbornika nemoguće je svesti na zajednički nazivnik, jer im je i tematika raznolika. Neki su prilozi (npr. Mladena Labusa, Leva Krefta, Žarka Paića ili Fatime Lačević) u manje ili više intenzivnu dijalogu s Grlićevim filozofijskim opusom, dok se ostali autori usredotočuju na teme poput aktualnosti Kantove estetike u postmodernom svijetu (Milivoj Solar, Nadežda Čačinović, Gordana Škorić), problem određenja teorije umjetnosti s obzirom na mogućnost estetike kao znanstvene discipline te njezine moguće dekonstrukcije (Miško Šuvaković, Sreten Petrović) ili pak društvene izgradnje jastva (Andrea Zlatar), što se tek dijelom oslanja na estetičku problematiku, barem u klasičnom smislu.

Raznolika tematika

U nemogućnosti predstavljanja svih priloga, treba se ograničiti samo na one najzanimljivije. Spomenuti prilog Andreje Zlatar na temeljit način obrađuje socijalnu konstrukciju identiteta i način njegove konstrukcije kroz polje razlika i različitih diskursa koji ga tvore. Tekst Miška Šuvakovića gotovo je leksikonska natuknica, u kojoj autor na koncizan način obrađuje pitanja o biti suvremene estetike, filozofije i teorije umjetnosti, spretno kombinirajući temeljni pojmovnik i povijesni pregled te donoseći lucidna zapažanja o suvremenim strujanjima u toj filozofijskoj disciplini, svagda imajući na umu da teorije nastaju zasnivanjem određenog diskursa. Žarko Paić očekivano se bavi Benjaminom i Groysom, pronalazeći u suvremenoj umjetnosti problem estetizacije politike i politizacije umjetnosti. Oslanjajući se na Benjaminov pojam aure te na klasičnu tezu o današnjoj prevlasti reprodukcije nad produkcijom, postauratsku umjetnost razumijeva kao kraj estetike umjetnosti. Lev Kreft u vrlo inspirativnu tekstu na tragu Danka Grlića analizira odnos marksizma i estetike, tvrdeći da je revolucionarna praksa baš kao i estetika danas prevladana, odnosno »stvar prošlosti«, kako bi to lakonski rekao Hegel.

Poticajan opus

Zanimljivost te iscrpne studije upravo je u referiranju na radikalnost Grlićeve teze o završenosti estetike kao traganja za esencijom umjetnosti u post–hegelijanskom smislu. Pitanje koje Kreft otvara najbolja je posveta Grliću kao odvažnu filozofu čija je estetika (ne kao teorija, nego kao neprestano kritičko propitivanje koje izmiče zadanim disciplinarnim ograničenjima) povezana s utopijskim shvaćanjem čovječnosti odnosno s mogućnošću opstanka čovjeka uopće. U tom smislu Grlić nije kritički estetičar Kantova kova ili ponešto naivan utopist, nego istinski filozof umjetnosti, koji od Nietzscheove i Marxove baštine preuzima avangardni patos i sklonost praksi koja je — za razliku od sistemske teorijske konstrukcije — u stanju misliti s onu stranu estetike. Ako je istina da tek »smrt estetskoga omogućuje život umjetničkoga«, kao što je tvrdio Grlić, te da je estetika najproduktivnija kad se ne bavi umjetnošću, onda se nalazimo pred aporijom. To više nije puko pitanje u kojoj je mjeri estetika moguća kao znanost, treba li nam ona još u razdoblju »manipulativne funkcionalizacije« umjetnosti te jesmo li danas u postmodernom svijetu u potpunosti izgubili moć estetskog prosuđivanja. Pravo i jedino filozofijski bitno pitanje glasi: je li moguća estetika kao revolucionarna praksa s onu stranu svih naivnih utopija, odnosno može li umjetnost u antropološkom smislu u današnjem svijetu sačuvati ili proizvesti čovječnost kao temelj moguće povijesne slobode? Upravo u tom obzoru trebalo bi se raspravljati o današnjem položaju umjetnosti, a Grlićev bogat i poticajan filozofski opus i dalje ostaje — kao što i ovaj zbornik radova zorno pokazuje — iznimno važna referencija u dijalogu o dometu i smislu suvremene estetike.

Tonči Valentić