Umjetnost je sprega talenta i discipline

Umjetnost je sprega talenta i discipline

Moj plesački put nije vezan samo uz Hrvatsku. Školovao sam se i u Americi te plesao kao prvak baleta u Münchenu i Hamburgu, a poslije gostovao po cijeloj Europi i svijetu. Naporni tempo ovakve karijere pretpostavlja potpunu tjelesnu i duševnu spremu već prije dolaska na pokus, da ne govorimo o koncentraciji na samu pokusu. Nisam nikada izostajao s pokusa, nije mi ni padalo na pamet kasniti ili sudjelovati na pokusu bez potpuna predavanja poslu

S baletnim umjetnikom i koreografom Dinkom Bogdanićem razgovarali smo o njegovom mandatu na čelu baleta HNK u Zagrebu.

U Zagreb ste došli s mjesta prvoga baletnog majstora Berlinskoga državnog baleta. Jeste li usprkos ranijem razrješenju zbog dolaska nove intendantice zadovoljni svojim ravnateljskim mandatom?

— Ne da sam samo zadovoljan nego sam i ponosan na svoj rad s ansamblom Baleta HNK u Zagrebu. Produkcija baleta u protekle tri godine, dakle u vrijeme mojega ravnateljskog mandata, bila je gotovo produktivnija od onoga što sam ostavio u Berlinu. Intenzivirali smo rad na klasičnom repertoaru, proširili neoklasični repertoar, a nismo zaboravili ni moderni baletni izraz, ni mlade hrvatske koreografe. Repertoar Baleta HNK u Zagrebu činila je stilski široka lepeza naslova od Đavla u selu koreografa Pije i Pina Mlakara i Simfonijskog kola koreografa Zvonimira Reljića do Cirkus primitif baleta u koreografiji Staše Zurovca. Unutar tog raspona našle su se ove koreografije: Labuđe jezero, Bajadera, Giselle, Romeo i Julija, La Silphyde, La Valse, Pavana za preminulu infantkinju, Bolero, Serenada, Apolon Muzaget, Pas de deux Čajkovskog, Don Quijote, Orašar, La Chambre, Adagietto, Pas de deux Stravinskog, Empty Place, Suludo i Torzija te dječji balet Mačak u čizmama. Posebno bih izdvojio pothvat cjelovitog ansambla HNK Zagreb postavljanjem mjuzikla Priča sa zapadne strane te suradnju s Muzičkim biennalom Zagreb na praizvedbi baleta Mladena Tarbuka Tramvaj zvan čežnja. Surađivali smo dakle istovremeno s istaknutim europskim koreografima (Peter Breuer, Renato Zanella, Norman Dixon) kao i sa našim (Staša Zurovac, Ljiljana Gvozdenović, Sonja Kastl, Vesna Butorac –Blaće, Igor Barberić, Emil Matešić, Barbara Novković Novak, Mark Boldin). U suradnji sa Zakladom Balanchine postavili smo tri njegove koreografije. Dakle širok i zahtjevan repertoar, koji je polučio sjajan prijem i pohvalu publike i stručne kritike.

Kakav ste balet u HNK u Zagrebu zatekli, a kakav ostavili svojoj nasljednici?

— Ovaj ansambl posjeduje izniman umjetnički potencijal, a to ni jedan ravnatelj ne može promijeniti. Repertoar i način rada oblikuju potom stvarnu sliku ansambla. Umjetnost je sprega talenta i discipline, znatiželje i igre, isto kao i stroga profesionalizma. Dakle, uz ovakav intenzivan i raznolik rad mnogi su mogli pokazati svoje kvalitete često radeći i sa stranim pedagozima koje smo često pozivali. Kako će se time neospornim potencijalom koristiti nova ravnateljica, ne mogu predvidjeti.

Kakvu ste potporu u radu imali od bivšeg intendanta Tarbuka?

— Uz punu potporu intendanta nastojao sam na povećanju zastupljenosti baletne umjetnosti na daskama HNK. Bez te potpore ne bi bilo ni ovako zamjetnih rezultata. No moram istaknuti i pomoć Ministarstva kulture, kako za vrijeme ministra Vujića, tako i za sadašnjega ministra Biškupića. Mislim da su obojica podupirala moj rad, pa i u težim trenucima stali iza mojeg osobnog integriteta.

S obzirom na obnovu Giselle i reprize velikog broja predstava, je li nova ravnateljica zatražila vašu pomoć i suradnju pri postavljanju tih predstava?

— Za sada ne.

Gotovo ste utrostručili broj baletnih premijera u odnosu na svoju prethodnicu. Je li takav program bio prenaporan za zagrebački ansambl?

— Očito da je za ponekoga člana i bio prenaporan. No, osim eklatantne činjenice da se način rada ne može isključivo prilagođavati najslabijima, uporno izbjegavamo temu publike i društvene uloge HNK. Pa ako je u konačnici publika tražila predstavu više od ponuđenoga broja, onda je na nama kao kazališnim profesionalcima da osluškujemo zahtjeve publike i pokušamo joj udovoljiti. Uostalom, zar smisao naše profesije i njezin opstanak ne ovise upravo o publici?

Koliko je tijekom vašega mandata povećan posjet publike baletnim predstavama?

— Udvostručili smo broj sezonskih izvedbi u odnosu na prethodno razdoblje. Prvi put u povijesti hrvatskoga baleta otvorili smo isključivo baletnu sezonsku pretplatu, koja je uostalom i ove godine rasprodana. Balet nije imao problema s posjećenošću izvedbi. Dapače, interes za naš balet bio je ne samo zagrebački nego i hrvatski, a gostovali smo i diljem regije: Gorizia, Ljubljana, Skopje, Sarajevo, Beograd… prokrstarili smo Lijepom našom od Vukovara do Dubrovnika.

Koliku važnost pridajete gostovanjima naših plesača koji su prije nastupali pretežno u inozemstvu, a koju nastupima stranih gostiju?

— Za mene su plesači ponajprije dobri ili loši. Jasno da mi je posebno zadovoljstvo predstaviti našoj publici vrhunske europske plesače formirane u zagrebačkoj baletnoj školi, iz koje sam i sam ponikao. No i u svijetu postoji nasušna potreba za muškim plesačima, te su mahom svi izvrsni hrvatski muški plesači prirodno pronašli svoje profesionalno okruženje u europskim baletnim ansamblima. Savković, Petranović, Jakovina kao izvrsni plesači potvrdili su se na mnogim europskim scenama i meni je stoga bilo od posebne važnosti da ih i zagrebačka publika bolje upozna. A glede gostovanja stranih plesača, mogu reći da balet govori jezikom razumljivim neovisno o nacionalnoj pripadnosti. Stoga smo s istim razumijevanjem s kojim su druge europske kuće prihvatile naše plesače i mi ugostili velikane europskih scena poput Roberta Bollea iz Scale, ili Ganiona iz Pariške opere.

Je li HNK ostao dužan nekim plesačima koji su u njemu gostovali?

— Nisam vodio poslovne knjige HNK, nego sam bio ravnatelj Baleta. Ali vjerujem da dugovi ne postoje.

Smatrate li se odgovornim za iznimno velik dug HNK, koji je početkom ove godine bio dosegnuo jedanaest milijuna kuna?

— Ponavljam da sam bio ravnatelj Baleta, a u mojim ovlastima nije bilo potpisivanje nikakvih oblika financijskih ugovora ili obveza.

Almira Osmanović izjavila je da ste vi od HNK dobili više od milijun kuna?

— Moja suradnja s HNK u Zagrebu počela je 1968. Dopuštam da sam sve to vrijeme možda toliko i zaradio.

Kolike su prema postojećim ugovorima naknade za ponovno izvođenje baleta kojim potpisujete koreografije u ovoj sezoni?

— U okviru uobičajenih autorskih tantijema u Republici Hrvatskoj. No, za neke svoje autorske radove postavljene tijekom mojega mandata u HNK Zagreb odrekao sam se tantijema.

Smatrate li da je postavljanje vlastitih koreografija za vrijeme upravljanja baletom sukob interesa ili uobičajena praksa u svijetu?

— Ta praksa postoji od samih početaka baletne umjetnosti i uobičajena je na svim svjetskim baletnim scenama danas. Lista primjera neobično je duga: John Neumeier u Hamburgu, Wiliam Forsythe u Frankfurtu, a prisjetimo se i Nurejeva u Pariškoj operi, Barišnjikova u American Ballet Theatre u New Yorku, Zanelle u Bečkoj državnoj operi, Balanchinea u New York City Ballet, Grigoreviča u Boljšoj teatru u Moskvi, Kiliana u Haagu, Van Manena u Amsterdamu ili Cranka u Stuttgartu.

Možete li odgovoriti na optužbe Milka Šparembleka i Maje Đurinović o plagiranju koreografija?

— Svatko tko barem nešto zna o klasičnom baletu i njegovoj povijesti zna također o kontinuitetu prenošenja klasičnih Petipaovih koreografija tijekom cijeloga 20. stoljeća, uključujući i recentne uratke Van Manena i Barta. No poštivanje koreografskog izvornika Labuđeg jezera ne implicira i njegovo plagiranje. Uostalom, implicira li primjerice dugotrajna suradnja sa B’ejartom doživotno plagiranje njegovih koreografija ili, još gore, eklektično ponavljanje u koreografijama njegovih suradnika i učenika? Očito iz tih optužbi govori ponajprije nedostatak vlastitih originalnih zamisli.

Jeste li ikada udarili nekog baletana ili balerinu?

— Nisam. Iskreno, ovakva pitanja smatram uvredljivima.

Gdje vidite granicu između discipliniranja i maltretiranja plesača?

— A gdje je granica između poštena rada i lijenosti i nerada? Zašto s vrsnim plesačima nisam imao komunikacijskih problema?

Kakva su vaša iskustva kao plesača? Kakvi su prema vama bili koreografi baleta u kojima ste plesali?

— Moj plesački put nije vezan samo uz Hrvatsku. Školovao sam se i u Americi te plesao kao prvak baleta u Münchenu i Hamburgu, a poslije gostovao po cijeloj Europi i svijetu. Naporni tempo ovakve karijere pretpostavlja potpunu tjelesnu i duševnu spremu već prije dolaska na pokus, da ne govorimo o koncentraciji na samu pokusu. Nisam nikada izostajao s pokusa, nije mi ni padalo na pamet kasniti ili sudjelovati na pokusu bez potpuna predavanja poslu. Svaki mi je pokus bio izazov i strast i svaki novi koreograf mogućnost novog učenja i preispitivanja svojih umjetničkih mogućnosti. Imao sam iznimno dobru suradnju i komunikaciju sa svim koreografima s kojima sam radio.

Kako komentirate navode o izmjenama i zaustavljanju tiska knjige 125 godina baleta u Hrvatskoj?

— Mislite li da doista posjedujem nadnaravne moći pa da mogu zaustaviti izdavačku djelatnost Hrvatskoga društva baletnih umjetnika i financijaše navedenog izdanja, Ministarstvo kulture, Ministarstvo znanosti i tehnologije RH, Ured za kulturu Grada Zagreba i HNK Zagreb?!

Koji su najperspektivniji plesači i plesačice HNK Zagreb?

— Već sam naveo da je HNK Zagreb mjesto velikih plesačkih potencijala, ali možda da izdvojim Edinu Pličanić, Mirnu Sporiš Palada, Ivančicu Mirošević, Petru Vargović, Pavlu Mikulavčić, Ersiliju Nikpalj, Giorgiua Stanciua, Ovidija Muscalu. Nadam se da će nas i neko novo ime ugodno iznenaditi u sljedećim godinama...

Nedostaje li zagrebačkom baletu mlađa muška baletna zvijezda za uloge kraljevića i kako gledate na rješenje toga problema?

— Vaše pitanje implicira postojanje problema, a ja se s time u cijelosti ne slažem. Prinčevske uloge već su igrali gore navedeni plesači, a uvijek su nam na raspolaganju i naši plesači koji su na stalnom angažmanu u europskim baletnim centrima.

Koje su po vama najveće vrline, a koji najveći nedostaci zagrebačkog baletnog ansambla?

— Da sažmem već izrečeno: baletni ansambl HNK u Zagrebu ima velike predispozicije i zamjetni broj izrazitih talenata; slabost je nedostatak profesionalnog odnosa prema poslu u ponekog plesača. Moram reći da sam bio na najboljem putu da otklonim taj nedostatak pozivanjem na audicije navedenih pojedinaca prema Zakonu o kazalištima, ali u toj sam nakani nasilno spriječen. Ne treba posebno navoditi da u ovako socijalno shvaćenoj kazališnoj djelatnosti najviše trpe umjetnost i publika, a u krajnjoj liniji i direktor baleta.

Podupirete li osnivanje nacionalnog baletnog ansambla i koje su prednosti i slabosti takva projekta?

— Koliko znam, prema trenutno važećem Zakonu o kazalištima matični je baletni ansambl Balet HNK Zagreb. S njim sam bio zamislio još mnoge baletne premijere: Pepeljugu, Copeliju, Sylviju, Esmeraldu, Petra Pana, Kinesku priču, a trebali smo započeti s izvedbama Trnoružice na dočeku Nove 2006. u HNK Zagreb. Time smo htjeli zaokružiti projekt postavljanja svih baletnih djela P. I. Čajkovskoga na scenu HNK Zagreb. Ali, čovjek snuje, a Bog određuje.

Kakvi su vam planovi za budućnost kratkoročno i dugoročno?

— Prvo odmor, a ostalo neka bude iznenađenje.

Razgovarao Goran Ivanišević

Životopis

Dinko Bogdanić rođen je u Starigradu na Hvaru. U sedmoj godini počinje učiti balet, koji je u Zagrebu usavršio kod uglednih plesača i pedagoga Sonje Kastl i Frane Jelinčića. S nepunih osamnaest godina postaje članom Baleta HNK u Zagrebu, u kojem ubrzo stječe status prvaka plešući uloge poput Romea u Romeu i Juliji Prokofjeva, Mirka u baletu Đavo u selu Frana Lhotke, Plave Ptice u Trnoružici Čajkovskog, Seljački pas de deux u Giselle Adama. Od 1971. do 1975. usavršavao se na Ballet Theatru u Pittsburgu (SAD) pod vodstvom F. Franklina i E. Catona. Postaje prvak i pleše uloge kao što su Albrecht u Giselle, Franz u Coppeliji, Princ Siegfried u Labuđem jezeru, Princ u Ščelkunčiku, kao i prve partije u Balanchineovim baletima Serenada, Četiri ugođaja, Concerto barocco i mnogim drugima. Vraća se u Zagreb u kojemu kao prvak baleta surađuje s Melitom Skorupski, Sonjom Kastl, Milkom Šparemblekom i drugima. Godine 1978. odlazi u München, u kojem je angažiran kao prvak u Bavarskoj državnoj operi i Baletu, gdje s jednakim uspjehom kreira uloge u klasičnom i modernom reprtoaru, a osobito su mu zapažene interpretacije Paganinija u istoimenom baletu, Franza u Coppeliji u koreografiji Jurija Vamosa, Romea, Onjegina, Lenskog i Lucijenta u Crankovim koreografijama, Gunthera u Neumeirovoj verziji Ščelkunčika, Albrechta u Giselle, Florimunda u Trnoružici, Colasa u Vragoljastoj djevojci, Jamesa u Silfidama, u Boleru Mauricea Bejarta, u Simfoniji u D–duru J. Kyliana i mnoge druge. Od 1983. do 1986. bio je angažiran u Hamburg Ballettu u statusu prvaka, gdje je ostvario niz uloga kao što su: Demetrius u Snu ivanjske noći, Armand i Gaston u Dami s kamelijama, Albrecht i Seljački pas de deux u Giselle, Princ u Labuđem jezeru (Neumeierova verzija), u Ljubavnim pjesmama Williama Forsytha i mnoge druge. U tome je razdoblju John Neumeier za njega koreografirao balet Regenlieder. U rujnu 1986. pridružio se Gärtnerplatztheatru u Münchenu, gdje je između ostalog plesao Princa u Pepeljuzi (koreografija I. Sertića), Viteza u Dami i jednorogu, Oberona u Snu ivanjske noći, Mladog pjesnika u Sirenama, kralja Ludwiga I u Loli Montez, Smrt u Zelenom stolu, Jeana u Miss Juli (koreografija Birgit Cullberg), Moora u Moors Pavane (koreografija Jose Limon). Za SNG Ljubljana 1994. postavio je balet Don Quijote. Njegove koreografije također su postavljene u Gärtnerplatztheatru u Münchenu i Ecole National de Danse Marseille. U razdoblju od 1991. do 1997. bio je angažiran kao profesor na Baletnoj akademiji u Münchenu, a od 1998. do 2002. djelovao je kao prvi baletni majstor u Baletu Državne opere u Berlinu. Bio je ravnatelj Baleta HNK u Zagrebu od 2002. do 2005. godine. Sudjelovao je na mnogim prestižnim međunarodnim baletnim natjecanjima, gdje je bio i nagrađivan: 1980. u bugarskoj Varni dobiva zlatnu medalju za najboljega partnera, partnerica Claudia Jung, 1981. u Moskvi dobiva zlatnu medalju za najboljega partnera, partnerica Claudia Jung, 1982. u američkom Jacksonu dobiva zlatnu medalju za najboljeg partnera, partnerica Gigi Hyatt, 1986. u Jacksonu dobiva zlatnu medalju za najboljeg partnera, partnerica Kiki Lammerson, 1989. u Moskvi dobiva zlatnu medalju za najboljeg partnera, partnerica Christina McDermott, 1994. u Jacksonu dobiva zlatnu medalju za najboljeg partnera, partnerica Cusha Alexei-Angst. Godine 1997. dobiva Plesačku nagradu države Bavarske za životno djelo. U HNK u Zagrebu postavio je 1996. balet Don Quijote, za koji je nagrađen nagradom Tito Strozzi. Godine 2002. postavio je balete Bajadera i Romeo i Julija, a obje predstave nagrađene su nagradama hrvatskoga glumišta kao najbolje baletne predstave. Godine 2003. postavio je predstave Giselle i Labuđe jezero, a 2004. La Valse i Pavanu za umrlu infantkinju u sklopu Večeri Mauricea Ravela.