TRI PALME NA OBALI SREĆE

TRI PALME NA OBALI SREĆE

Pozdrav s Jadrana, dosad je najlakše čitljiva TRAFIK–ova predstava, za razliku od prijašnjih hermetičnijih predstava, dostupnija širem sloju publike, koji će u njoj bez problema prepoznati tipične situacije iz naše svakoljetne zbilje

U najnovijoj su se produkciji riječki trafikovci pozabavili kritikom u nas sve učestalijega fenomena komercijalnoga ljetnog turizma. Nadahnuće za Pozdrav s Jadrana, čiju režiju i scenografiju potpisuje Edvin Liverić, a dramaturgiju Magdalena Lupi, proizašlo je iz tipična prizora plaže napučene polugolim tijelima, koji kao da je stvoren ne samo za kazališnu formu trafikovaca usmjerenu na fizički teatar, nego i za njihovu idejnu zaokupljenost odnosom (izgubljena) identiteta pojedinca i mase. Navedeni je društveni kontekst predstave pogodovao činjenici da je Pozdrav s Jadrana dosad svakako najlakše čitljiva TRAFIK–ova predstava, za razliku od prijašnjih hermetičnijih predstava dostupnija širem sloju publike, koji će u njoj bez problema prepoznati tipične situacije iz naše svakoljetne zbilje.

Tri idejna sloja

U Pozdravu s Jadrana pronalazimo tri idejna sloja što se postupno rastvaraju tijekom predstave: prvi dio predstave funkcionira pomalo poput inteligentna i duhovita antikomercijalno–konzumersko–turističkog pamfleta, u kojem su trafikovci uspjeli zadržati ne samo karakterističan ironijski odmak koji njihovim predstavama uvijek pridaje dodatnu dozu prividne lakoće i šarma, nego i izvedbenu začudnost, koja predstavi ne dopušta da u-padne u vulgarizaciju, ia-ko se bavi iznimno komercijalnim i banalnim aspektom zbilje. Tipični ljetni prizori (plaža prekrcana ručnicima i tijelima, sjajno os-mišljeno pre-tapanje sata aerobika u ra-zularenost diskoteke...) puni su duhovitih detalja i neverbalnih komentara koji upućuju na besmisao takve za odmor i zabavu izgrađene usporedne zbilje, koja u glavama mnogih postaje svojevrsno utopijsko mjesto postojanja. Jedino se iskliznuće u vulgarno doslovnu kritiku desilo u posve suvišnu poigravanju svjetlećim natpisom — »Hotel Jadran« gubi slovo d i postaje »Hotel Jaran«. Svatko od šestero izvođača (Selma Banich, Silvia Marchig, Barbara Matijević, Alex Đaković, Žak Valenta i Marin Alvir, ujedno i skladatelj glazbe koja funkcionira kao citat nekad popularnih tipičnih ljetnih melodija), čije je jednostavne ljetne (kupaće) kostime u danas popularnu retrostilu osmislila Nataša Mihaljčišin, posjeduje svoje individualne, istaknute dionice, koje se u zajedničkoj kritici turističkoga konzumizma preslaguju u duete, tercete i skupne prizore. Predstava vrlo polako, no sigurno, napreduje prema drugom idejnom sloju koji vrhunac, što je ujedno vrhunac same predstave, doživljava u pretposljednjem prizoru: ljetna terasa i njezino iščašenje — Alvir na dasci za glačanje svira sintesajzer, Marchig posve falš pjeva, a Banich i Valenta usporeno i rascjepkano plešu groteskni valcer, razlomljen na osamljene kretnje koje više nemaju cjelovita tijeka te vise u zraku poput bespomoćnih krhotina. Razigrani ironijski žalac postupno je postao mnogo ozbiljnijim i razornijim te rastvorio sliku mračne i tužne zbilje osamljenih i izgubljenih spodoba koje se pošto–poto žele zabaviti i odmoriti. Nakon ironizacije lica rastvoreno je i naličje tipičnoga ljetovanja, tako blisko svakomu naličju prodavanja iluzije sreće i zabave — njegovim klaunovima tužna lika.

Zbilja i utopija

No, osim navedenih, postoji još jedan idejni sloj predstave koji se u potpunosti zaokružuje posljednjim prizorom — osamljena djevojka stoji, sjedi, gleda, čeka, sanjari. Ostali izvođači rasprostiru okomito iza nje velike šarene ručnike za plažu koji prikazuju klišeizirane idilične ljetne prizore (pješčana plaža, palme, zalazak sunca...), rasvjeta (oblikovatelj svjetla: Deni Šesnić) polako jenjava, jedna ruka iza ručnika pruža djevojci bananu. Ona je prima i guli koru. Ručnici odlaze. Djevojka jede bananu i polako tone u mrak. Završni prizor u potpunosti rastvara i treći idejni sloj predstave — poigravanje različitim razinama zbilje te odnosom zbilje i iluzije/utopije. Sve što se prije njega odigralo poprima obilježja sna i maštanja i shvaćamo da smo ponovno, iako se tijekom predstave nije tako činilo, u intimnim, unutarnjim prostorima pojedinca kojima se već godinama bavi TRAFIK. U graničnom području pretapanja, nestajanja i nastajanja koje svakodnevnu turističku ljetnu stvarnost čini istovremeno gorko tužnom i čeznutljivo opajajućom. TRAFIK–ova je kritika komercijalnoga ljetnog turizma zbog toga ujedno iznimno oštra i puna razumijevanja. Jer u samoj biti svijeta što ga kritiziraju oni pronalaze onu vječnu (i vječno poetičnu) ljudsku čežnju za izlaskom iz sivila svakodnevice. Čežnju koja toliko snažno žudi za vlastitom realizacijom da će je potražiti čak i u ljetnoj prodaji iluzije. A što je realizacija udaljenija od očekivanja čežnja je tužnija.

Tajana Gašparović