Trajni izazov

Trajni izazov

Zvonimir Zoričić u vrlo raznoliku izrazu vrhunce doseže tihim bljeskovima cinizma, a Dora Fišter prozračnom čistoćom iskazana sazrijevanja i duhovne preobrazbe priprema katarzu

Knjige imaju svoje sudbine, a još ih više imaju drame. Jedna je od najneobičnijih u nas ona Kreontove Antigone, jednočinke iz 1983. s kojom je danas opće priznati dramatik i romanopisac Miro Gavran još kao student, u dvadeset u drugoj godini, prvi put stupio na kazališnu pozornicu. Bez obzira na to što je drama odmah bila nagrađena na Gavellinim večerima, a u desetljećima što su uslijedila prevedena na devet jezika, odigrana na mnogim pozornicama, potaknula zapažene sveske kritičkih i teorijskih komentara, u svoj rodni grad i njegov kazališni život vratila se tek 5. i 6. listopada 2005. pretpremijerom i premijerom u dvorani Teatra ITD u izvedbi putujućeg Teatra Gavran, koji, kao što mu to ime kaže, vodi sam autor (zajedno sa suprugom glumicom Mladenom Gavran, za koju je Kreontova Antigona jedno od manjeg broja Gavranovih djela, u kojemu nije nikad imala prigodu nastupiti).

Veliki uzori

Sve je to još neobičnije zato što bi, koliko god to pretjerano zvučalo, bilo moguće reći i da je s tim svojim dramskim prvencem Miro Gavran pred sebe i svoju publiku postavio tako visok obzor očekivanja da ga pokraj sve plodnosti i raznolikosti svoga dramskoga opusa možda ni do danas nije uspio dosegnuti. U tiskanom tekstu ove drame mladi je autor zahvalio na suradnji Sofoklu, Anouilhu i Smoleu. Svoju inačicu Antigone napisao je u doba kada su odjeci djela tih pisaca živjeli ne samo u književnosti nego i iz zapaženih kazališnih predstava u režijama Koste Spaića (Anouilh), Dina Radojevića (koncertna izvedba posvuda kritički mnogo komentiranoga Smolea), a pjesnik Drago Ivanišević pisao je i režirao svoju dramu Ljubav u koroti, poznatiju kao Antiantigona, Tonči Petrasov Marović Antigonu, kraljicu u Tebi. No Gavran se nije izravno ugledao ni na koga od njih i njima tematski bliskih. Ako je točno da budućnost niče samo iz potpune nazočnosti u sadašnjem trenutku, Gavranovu Kreontovu Antigonu više od svega odlikovala je takva nazočnost. Mladenačka praizvedba redatelja Damira Međerića s nezaboravnim Dragom Meštrovićem kao Kreontom i posve mladom, vrlo sugestivnom Anjom Šovagović u ulozi Antigone zasnivala se zapravo na neposrednoj prepoznatljivosti životnoga trenutka. Možda smo u to doba bili već toliko zasićeni dramskim preradbama antičkih motiva (Sartre, Cocteau, Giraudoux, Matković, Hristić) i njihovim najčešće klasicistički stiliziranim scenskim izvedbama, da je dovitljiva Gavranova inačica djelovala kao predah.

Drama i životna stvarnost

Konstrukcija teatra u teatru oko bizarne dosjetke da je Kreont napisao dramu kojom svoju potencijalno nepoćudnu nasljednicu zavodi na sudjelovanje u zločinačkom podvigu i samouništenju s ovitkom lažne slave primana je kao izvanjski okvir, citati Sofokla iz tada opće prihvaćenih prepjeva Bratoljuba Klaića kao element teatralizacije, no ono što je ponajviše nosilo dramu bio je izraz nasilja vlastodršca, sličnijega visoko pozicioniranu policijskom istražitelju, koji je umoran i sklon glavobolji, nego kralju — nad bespomoćnom djevojkom kao pojedincem koji će unatoč svemu u sebi probuditi klicu otpora. Neposredna iskustva s totalitarnom vlasti u odjecima montiranih sudskih procesa prodirala su iz životne sfere u Gavranovu dramu i pomagala dočarati scenski prostor svojevrsna informativnog razgovora kao njezin prirodni okoliš. Na pozornici je bio samo olinjali uredski stol i poneka sjedalica, a glumci su, ne mareći za kraljevsko i intertekstualno podrijetlo likova, igrali naše suvremenike dajući im žive boje vlastite osobnosti, kojima su u intelektualnoj napetosti dijaloga i emotivno snažno angažirali gledatelje. I danas u režiji Georgija Para životna stvarnost nezadrživo ulazi u ovu Gavranovu dramu no ne kao izvorni kolorit, a još manje kao redateljska i glumačka namjera. Naprotiv, iz svakog elementa predstave u kojoj jedino izvrsna scenografija Aljoše Paro, dočaravajući supermoderan zatvor visokoga stila, nije samo likovno nego i životno suvremena, trudi se ostvariti odmak i na stanovit način obnoviti kontinuitet među izvedbama dramskih djela nadahnutih antikom na hrvatskoj pozornici, tako reći podići most između od kazališta nepravedno zaboravljenoga Marijana Matkovića do još bezrazložnije u domovini sve do nedavnoga osnutka vlastitog teatra marginalizirana Mira Gavrana. U duhu najbolje tradicije vraćaju se na pozornicu iskušani scenski postupci poput zahtjeva da se tragedija igra uspravno i u kostima (Irene Sušac) koji traže vezu antike i suvremenosti, dok Branko Vodeničar majstorski diskretno izborom glazbe potiče tragični naboj, a glumci ni na tren ne zaboravljaju da su zadani likovi kraljevskoga soja. Visoko na koturnama pomno birana glumačkoga izraza Zvonimir Zoričić djeluje kao kralj koji vlada sveukupnom situacijom i majstorski razvija spletke sve dok osjeća miris straha na suprotnoj strani, odnosno sve dok mu mlada prva dama kraljevskoga dvora ne počne uzvraćati istom mjerom, oslobađajući se straha i lucidno sazrijevajući za budnost. Uzoran scenski govor, možda s odveć buke na početku, rafiniran pokret, duboka motiviranost svakog naglaska odlikuje oboje aktera zajedno sa stalno živom suigrom među njima i s publikom. Hladna funkcionalnost likova bliska virtuoznoj kombinatorici Gavranova zapleta s preciznoću igre šahovskim figurama i punim prožimanjem akcije i dijaloga ne umanjuje izazovnost scenskog ostvarenja koje zazire od moguće izravnije provokativnosti. Najmoćnijom usredotočenošću, koja ne bi smjela ni na tren posustati, glumci intenzivno zaokupljaju pozornost gledateljstva. Zvonimir Zoričić u vrlo raznoliku izrazu vrhunce doseže tihim bljeskovima cinizma, Dora Fišter prozračnom čistoćom iskazana sazrijevanja i duhovne preobrazbe koja priprema katarzu što je u okružju sveopćega zla ne može dosegnuti. Iz glumačkoga dvoboja dvaju jednako snažnih strahova, njegova od gubitka vlasti, njezina od gubitka sebe, proizlazi melankolična spoznaja koja bi se najkraće mogla izraziti riječima Bele Hamvasa: »Ovo je doba u kojem je nepravda dopuštena i slobodna.«

Nemoguće je naposljetku ne zapitati zašto su scenski prvenci tako često najviši dometi hrvatskih dramskih pisaca. Kreontova Antigona ulazi u svaki izbor iz Gavranova dramskog djela, koje broji trideset i šest naslova ili više, Brešanov Hamlet u selu Mrduša Donja, općina Blatuša postaje klasika. I sam prebrzo odustavši od pisanja za kazalište, Ivica Ivanac u Odmoru za umorne jahače slikovito optužuje klimu ovoga grada. Čini li tu klimu djelomice i prešutna društvena narudžba s ustajalim mirisom kompromisa koji je nemoguće izbjeći?

Marija Grgičević