Stalnost vrsnosti

Stalnost vrsnosti

Svaki je od prikazanih filmova drukčiji, a prije svega je riječ o stilskom iskazu, narativnim postupcima i odrazu zasebnih svjetonazora filmskih stvaralaca. Opusi su tih filmskih stvaralaca raznovrsni, bez obzira da li je riječ o glasovitim i prokušanim filmašima ili o ponekom prvencu svježega redatelja

Uspješna je kulturna suradnja Veleposlanstva Republike Češke i Republike Hrvatske u području kinematografije nastavljena i ove godine 11. tjednom češkog filma, u kojem se gledateljstvo Broadway kina Tkalča susrelo sa sedam igranih filmova uprizorenih u posljednje dvije godine. Kulturna je to manifestacija koja zorno pokazuje da suvremena češka kinematografija dosljedno nasljeduje tradiciju, odnosno uspješnim izborom tema i suvremenim filmskim pristupom ostaje konkurentnim umjetničkim pokazateljem društvenoga stanja Češke.

Nepresušan izvor svježine

Kvalitativni kontinuitet što ga odražava češka kinematografija zadivljuje, jer neprijeporno je nepresušan izvor nadahnutih filmskih stvaralaca koji svojim djelovanjem ne samo održavaju svježom vlastitu kinematografiju, nego je podižu na razinu sukladnu europskim filmskim zbivanjima. Filmovi prikazani u okviru 11. tjedna češkog filma iskazuju izrazito širok raspon tematskih, stvaralačkih, ali i žanrovskih pristupa, pa nam se može učiniti nužnim površno obraćanje pozornosti svakom od njih. Hrvatskoga će gledatelja svakako zapanjiti podatak da je film Navrat — nanos (2003) prokušana redatelja Jana Hrebejka u Češkoj vidjelo šesto tisuća kino–posjetitelja. No, posrijedi je iznimno ostvarenje, ostvarenje profilirane narativnosti što usporedno predočava tri dramaturški odvojene priče, čija je završna prožetost neraskidiva. Obiteljska zajednica u krizi, mladi par bez djece i nekolicina sitnih kriminalaca predtekstom su u kojem filmsko tkivo zadire u niz problema s kojima se suočava suvremeno češko društvo, kao i pojedinci i zajednice što su njime uvjetovani. Karakterizacija je likova svrhovita i gledatelj nema nikakvih poteškoća u razumijevanju njihovih postupaka, a podjednako tako ni u promišljanju zahtjeva filmskoga pripovijedanja. Taj film odražava svrhovit stvaralački pristup u povezivanju zasebnih sastojaka filmske građe, pa nećemo nimalo pogriješiti označimo li ga najuspješnijim među prikazanim naslovima. Slučajevi običnog ludila redatelja Petra Zelenke (2005) nastao je kao filmska prilagodba redateljeve kazališne predstave, a lako ga možemo označiti kao komediju apsurda u kojoj su središnji likovi uvjetovani zasebnim, neuobičajenim principom djelovanja, kao i situacijom što ih određuje. Apsurdnost karakterizacije likova, a samim time i njihovi postupci, pridonose komičnosti filma i prijemčivosti u gledatelja. No, ta komedija apsurda uistinu tek prikriva dublju psihologizaciju samih protagonista, njihovih međusobnih odnosa, koja u određenim segmentima seže i do neurotičnoga. Redatelj Zelenka u tom filmu pruža širok raspon mogućnosti iščitavanja njegove slojevitosti, od emotivnog, preko narušenog i nefunkcionalnog obiteljskog, sve do kulturološkog očitovanja bremena društvene i pojedinačne prošlosti u opreci s težnjama demokratskih društvenih promjena različitih razina.

Tmurna slika marginalaca

Film Milana Cieslara Duša kao kavijar (2004) u narativnosti predočava niz likova čija profiliranost seže od melodramatskog do tragikomičnog. Cieslar nema poteškoća u karakterizaciji likova, razlučivanju njihovih zasebnosti, kao ni u oblikovanju situacija što ih određuju, pa se taj film razotkriva u skladnoj cjelini u kojoj gledatelj može percipirati osobno–obiteljske, ali i kulturno–društvene raznolikosti. Tmurnu sliku marginaliziranih predstavnika suvremenoga češkog društva bez poteškoća možemo uočiti u filmu Mareka Najbrta Šampioni (2004). Skupinu međusobno otuđenih likova izoliranih u malenoj zajednici negdje u češkim bespućima održavaju na okupu tek pojedinačne tlapnje o boljoj egzistenciji, izbavljenju iz gubitništava u kojima su se zatekli. Metaforom kvalitetnije egzistencije postaje filmska struktura uvjetovana hokejaškim uspjesima državne reprezentacije na Svjetskom prvenstvu. Središnji likovi ne mogu izmaknuti novim, dakako, unutarnjim ožiljcima, teško da ih možemo označiti čak i izrazitim protagonistima, jer su im slabosti i nedostaci snažniji od tek natruha vrlina, a ugođaju filma pridonosi i izblijedjela fotografija upotpunjena šturom i ogoljelom scenografijom. Osobno je gubitništvo u okružju beznađa, međutim, snažnije od pokušaja pročišćenja, pa je gorčina ovog filma koji možemo odrediti egzistencijalnom dramom izrazita. Nasuprot tmurnu prikazu marginaliziranih i provincijalnih dijelova češkoga društva, očita je lakoća pripovijedanja u filmu redatelja Filipa Renča Roman za žene (2005), nastalu prema književnom predlošku Michaela Viewegha, koji je sam priredio scenarij. Iznimno pitak film, odrednica lako smjestivih u okvire romantične komedije, pozornost posvećuje manjem broju središnjih likova, kćeri i majci koje su u neprestanoj potrazi za učinkovitom emotivnom povezanošću s muškim partnerom. Očitovanje je obrazaca romantične komedije istodobno općežanrovsko, ali i uvjetovano zasebnim društvenim sastavnicama države nastanka. Ironična pristupa u propitivanju međuljudskih odnosa, njihovih neprestanih kolebljivosti i slabosti, taj film bez poteškoća može poslužiti i kao kulturološka studija o promjeni kulturnih navika višega srednjeg sloja suvremenoga češkog okružja. Iako su češki kritičari filmu zamjerili odveć izraženu povezanost s književnim predloškom, nema dvojbe da je posrijedi izrazito pitko ostvarenje koje uspjeh pronalazi u manje zahtjevna gledateljstva. Multikulturalnost stvaralačkoga pristupa bez poteškoća možemo nazreti u filmu Ivana File Kralj lopova (2003). Ne samo da se u produkciju uključilo čak pet različitih država, nego zbivanja očitujemo na razmeđi ukrajinske zabiti i Berlina. Širok je raspon ugođaja u predočavanju sudbina djece iz tranzicijskih zemalja koja su se našla u žrvnju nezakonski određenih poslova, i seže od realističko–naturalističkog do naznaka poetičnog. Ivan Fila emotivnim pristupom temi i redateljskim postupcima bez poteškoća u gledatelja postiže višu razinu uživljenosti, a tomu je svakako pridonio i izniman izbor glumaca kao i njihove uspješne izvedbe. Okosnicu filma čini dojmljiv odnos bivšega cirkuskog umjetnika koji je postao stožernikom djece prijestupnika i desetogodišnjaka koji sanja o cirkuskim uspjesima, ali se mora suočiti s okrutnošću situacije. Upravo na temelju tog odnosa narativnost nam filma predočava niz raznolikih, svrhovito okarakteriziranih likova, koji dramaturški segment Kralja lopova čine potpunim. Ustrojem se i strukturom predočavanja teme taj film određuje izrazitim predstavnikom istočnoeuropske i srednjoeuropske kinematografije, pa u njihovim okvirima i nije teško pronaći barem poneko slično ostvarenje. Žanrovski i tematski raspon prikazanih filmova svakako upotpunjuje film redatelja Karela Janaka Snowboardaši (2004), što se lako može pridružiti popularnu trendu tinejdžerskih komedija. Redateljski su postupci zasnovani na iskustvu televizijskih reklama, najava ili glazbenih postupaka, pa nas ne mora začuditi i vizualna površnost tog filma, čija je prihvatljivost uvjetovana naraštajem gledatelja. Usprkos stereotipnu zapletu i karakterizaciji, taj je film ipak nenametljivo opušteno ostvarenje koje uspijeva zabaviti i zahtjevnijega gledatelja, iako pritom ne nudi nimalo slojevitiji kontekst. Snowboardaši kao predstavnik popularnoga žanra nose tek poneku označnicu lokalnoga društvenog zaleđa, a više su prilagođeni općežanrovskim konvencijama tinejdžerske komedije. Svaki je od prikazanih filmova u okviru 11. tjedna češkog filma drukčiji, a prije svega je riječ o stilskom iskazu, narativnim postupcima i odrazu zasebnih svjetonazora filmskih stvaralaca. Opusi su tih filmskih stvaralaca raznovrsni, bez obzira da li je riječ o glasovitim i prokušanim filmašima ili o ponekom prvencu svježega redatelja. Prikazana ostvarenja također pružaju uvid u visoku stvaralačku i izvedbenu razinu ostalih djelatnika filmskoga postava, a bez zazora možemo ustvrditi da ti filmovi dokazuju izrazito odrastanje, sazrijevanje češke kinematografije sukladno društvenim i kulturnim promjenama. Češki film nije uz promjenu društvenoga sustava izgubio poveznice s bogatim nasljeđem što ga čine relevantnim već desetljećima. Dapače, promjena mu je društvenoga sustava omogućila znatniji razvitak, prilagodbu širem rasponu gledateljstva. Kako je tradicija češkoga filma snažna, a društvena i kulturna uvjetovanost promjenama očita, ne treba dvojiti da se prikazani predstavnici češke kinematografije mogu ravnopravno nositi s općefilmskim strujanjima, i ne tek europskim. Iako se s navedenim filmovima susreo tek uži dio hrvatskoga gledateljstva, i razmjerno posjećene projekcije i podatak da će nekolicina prikazanih filmova ubrzo postati dostupnim i u široj kinodistribuciji naznačuju da bi hrvatsko upoznavanje s kvalitativnim vrhom češke kinematografije moglo postati sveobuhvatnije. Siguran sam da će hrvatsko gledateljstvo iskoristiti pruženu mu priliku.

Tomislav Čegir