Slika s titrajem

INSERT, Retrospektiva hrvatske videoumjetnosti, Zagrebački velesajam, paviljon 19, zagreb, 20. rujna — 16. listopada 2005.

Slika s titrajem

Filmski i videoradovi umjetnika postali su glavni ako ne i dominantan diskurs pokretnih slika u muzejskim i galerijskim krugovima, a projekcije filmskih i videoradova u galerijskom kontekstu ne mijenjaju samo izlagački prostor, nego i naše iskustvo i doživljaj umjetnosti

Uspoređujući ga s drugim medijima, umjetnošću i tehnologijom, uviđa se složenost konstitutivnih elemenata videa, a odnos umjetnosti, tehnologije i identiteta nije ni u jednom drugom mediju istraživan takvom dosljednošću i kontinuitetom kao što je to slučaj sa videom. Emancipacija videa kao novoga tehničkog i umjetničkog medija, sa svojim povijesnim transformacijama, pokazuje kako nije riječ o fenomenu svedenu isključivo na područje vizualnosti. Kao preparirana televizija videoumjetnost je preuzela jedinstvenu sposobnost prenošenja audio–vizualnih informacija u realnom vremenu, a medijska je (elektronska/ekranska) slika na specifičan zavodljiv način preuzela društvenu, političku, religijsku, seksualnu, kulturalnu i svaku drugu ulogu umjetnosti. Filmski i videoradovi umjetnika postali su tako glavni ako ne i dominantan diskurs pokretnih slika u muzejskim i galerijskim krugovima, a projekcije filmskih i videoradova u galerijskom kontekstu ne mijenjaju samo izlagački prostor, nego i naše iskustvo i doživljaj umjetnosti. Svjedoci smo kako je video od marginalne pozicije sa svojih početaka, uvjetovane objektivnim okolnostima ograničenih mogućnosti produkcije — montaže i procesuiranja slike, suzdržanim sponzorima i umjetničkim institucijama, doživio zavidnu disperziju u doba procvata digitalne tehnologije, omogućenu razvojem, komercijalizacijom i pristupačnošću, koja je videoopremu pretvorila u vrlo dostupnu robu široke potrošnje i individualne primjene, što dovodi i do komodifikacije medija, kad njegova kulturna logika prelazi iz avangardističke u fazu popularne refleksivnosti, a razlika se očituje u omjeru kvantitete produkcije.

Istraživanje vizualnih formi

Tezi o pozicioniranju i valorizaciji videoumjetnosti i videa kao medija koji je neizbježan i bitan pridonosi i izložba Insert / Retrospektiva hrvatske videoumjetnosti, održana na Zagrebačkom velesajmu u organizaciji Muzeja suvremene umjetnosti. Tim kustosa: Tihomir Milovac (voditelj), Branko Franceschi, Silva Kalčić i Antonia Majača, obuhvatio je velik broj umjetnika i radova (dvjestotinjak radova, sto umjetnika), koji već trideset godina znatno oblikuju karakter hrvatske suvremene umjetnosti. Kako je svaki početak težak, tako je bilo i s videoumjetnosti, ponajprije u produkcijskom smislu. Kroničan nedostatak opreme od sredine sedamdesetih godina, kada je Motovunskim susretima i suradnjom s venecijanskom Galerijom Cavallino 1976. počela realizacija prvih videoradova naših umjetnika, od kojih su radovi s tzv. motovunske vrpce prikazani na samom ulazu u izložbu: Iveković (Instrukcije), Martinis (Open reel), Trbuljak (Bez naziva). No usprkos tome videoumjetnost se u Hrvatskoj relativno rano pojavila, i snažno ukorijenila, što Franceschi tumači činjenicom »da je umjetnička sredina kod nas sredinom 70–ih, a posebno u Zagrebu, bila integralnim dijelom svjetskih kulturnih strujanja«. Rani video kreće s jedne strane od medijskih istraživanja materijala (trake) i novih mogućnosti magnetskog okruženja, a njegov karakter individualnog intimnog medija omogućava umjetniku usmjeravanje pozornosti na vlastito tijelo (plan blizu — lice, statična kamera, akter izvodi radnju), te ekran postaje pozornica za takav — privatni performans za kameru i okvir za estetiku narcizma (R. Krauss). Dok su se u počecima videoumjetnosti i eksperimentalnom filmu iz razdoblja šezdesetih i sedamdesetih godina umjetnici najčešće bavili formalnim svojstvima medija (usredotočavajući se na njegove posebnosti; istraživanje percepcije, trajanja, prolaznosti vremena, bavili se strukturom i odnosima slike, zvuka) današnje generacije suvremenih umjetnika istražuju vizualne forme od Hollywooda, autorskog i nezavisnog filma, do MTV–a, CNN–a, reality TV–a (istraživanje mogućnosti real–timea), što sve upućuje i na pomak u samu shvaćanju medija, njegova okvira, materijalnosti i uvjeta produkcije. Umjetnički su radovi apsorbirali jezik, tehnologiju i trikove tradicionalno shvaćene kulture spektakla — od videospotovskih montažnih rezova do surround–zvuka.

Složenost videoprikaza

Višekanalna multiple–screen–projekcija Oxygen Dana Okija usložnjava prezentaciju multiplicirajući platno, angažira koncentraciju i percepciju, u vizualnom spektaklu u svrhu naracije koja se strukturira prostorno. TV sneiper (1976) I. L. Galete preparira televiziju i televizijski program, a Floričić i Đukić slažu monitore, multiplicirajući ih usložnjavaju strukturiranje rada. Floričić vodoravno niže tri monitora na kojima treperi gotovo identičan prizor uz tek diskretan vremenski pomak kao greška, Đukić slaže videoskulpturu kao videototem na Paikov način — stup sačinjen od deset monitora, na kojima frame by frame, sličicu po sličicu, prikazuje svoju beskrajnu arhivu snimaka. Njegova digitalna arhiva mapira i komprimira vrijeme, prostor i doživljaje, medije i memoriju. Sastavljena od slika, scena i scenarija, u svijetu koji sebe posreduje kao sliku, gdje su iskustvo i doživljaji više no ikad usredotočeni na vidljivo i vizualno. Među instalacijama nalaze se i Vrisak Nike Radić, Sunt lacrimae rerum Ksenije Turčić, Krevet Meduze Davora Mezaka te kapitalno djelo, impresivna Napokon večera Dalibora Martinisa. Dugačak pravokutni stol postaje ekran na koji se slika projicira iz monitora smještenih odozgo. Predmeti na svečano postavljenu stolu projicirani su u prirodnoj veličini, uočljivih detalja, poput ornamenta brokatnoga stolnjaka. Simulirani su realni predmeti (tanjuri, pribor za jelo), a stol je imaginarno mjesto komunikacije, gdje su sudionici nevidljivi, odsutni, prisutni zvukom. Istražujući razne oblike prezentacije videoslike od videoinstalacija/videoskulptura, ambijentalnih videoprojekcija i multiperceptivnoga multiple screena, nalaze se i jednokanalni radovi na monitorskim prikazima, koji se vrte u krug (loop) — npr. radovi mlađih umjetnica Ane Hušman, Vlatke Horvat i Renate Poljak, kutijom monitora koja uokviruje začudnu radnju, zadržavaju plastičan karakter objekta. Poseban dio čine radovi nastali na mjestima presijecanja medija filma i videa, projiciraju se na najvećem platnu s redovima sjedala u prostoru oblikovanu da simulira projekcijsku dvoranu. Tu je Hand of the master Simona B. Naratha, pravi kratki SF–film, Valcer Nicole Hewitt, koji se pri istraživanju plesa, povijesti, kulture i medija koristi digitalnim i analognim zapisom, zatim radovi Ivana Faktora, Toma Gotovca, Zdravka Mustača, Vlade Zrnića... dok zasebnu cjelinu čini niz radova organiziranih u projekcije, okupljenih prema desetljećima nastanka: sedamdesete (Božanić, Deković, Galeta, Iveković, Martinis), osamdesete (Deković, Beban/Horvatić, Iveković, Martinis), devedesete (Bukovac, Deković, Floričić, Golić, Kuduz, Knežević, Narath, Oki, Poljak, Sterle, Šimičić, Zrnić...) i nakon 2000. (Floričić, Hušman, Kliman, Pašić, Raščić, Rožman, Sterle, Škofić, Šolman).

Branka Benčić