SKELE I ZGRADE

SKELE I ZGRADE

Riječ što traje, prir. Dunja Fališevac i Krešimir Nemec, Školska knjiga, Zagreb, 2005.

Izbor iz književnih studija Ive Frangeša knjiga je bliska i neobična u isti mah. Bliska je mnogim čitateljima jer je autor desetljećima bio, pismom i govorom, hrvatski literarni arbitar. A neobična je kao svjedočanstvo tiha, ali postojana otpora što ga je pisac svojim pristupom književnosti pružao suvremenim dominantnim smjernicama analitičkog diskursa. Smatram da je razmatranje elemenata neobičnosti posebno plodan za stvaranje primjerene predodžbe o intelektualnoj individualnosti Ive Frangeša. Najkraći put do portreta vodi, i ovom prilikom, prividno zaobilaznom trasom. Michel Foucault u svojoj je knjizi o »riječima i stvarima« (Les mots et les choses) ustvrdio da u suvremenim humanističkim disciplinama vlada metodološki dualizam: pristup je određen ili interpretacijom ili formalizacijom. Interpretacija, tumačenje nekoga teksta, temelji se na susretu subjekta i objekta, to jest na čitateljevu shvaćanju iskaza. Formalizacija pak podiže tekst na višu opisnu razinu, pomno evidentirajući manje–više skrivene, a značenjski konstitutivne uzajamne odnose pojedinih sastavnica. Prema uobičajenoj terminologiji riječ je o hermeneutici i strukturalizmu. U prvom pristupu preteže subjekt, u drugom objekt. Gdje vlada predmet, ondje će jezik analitičara biti dosljedno ustrojen metajezik, dok će hermeneutici često najbolje poslužiti specifičan parajezik, koji može poprimiti i obilježja objektnog izraza. Ukratko, nasuprot maksimalnoj deskripciji nalazi se individualno obojen govor, koji jedno od svojih uporišta ima u persuazivnoj retorici. Budući da je Frangeš izvorn o bio romanist, nameće se usporedba njegovih studija sa strukturnom analizom kojoj su Claude Lévi–Strauss i Frangešov slavistički i romanistički kolega Roman Jakobson podvrgnuli Baudelaireov sonet Mačke. Teško je zamisliti Frangeša na tom poslu, iako bi po opsežnu znanju i poliglotskoj spremi imao sve uvjete. Tko poznaje taj koliko pedantan toliko i asketski članak, naslućuje kamo smjera ova primjedba. Hrvatski autor nikad se nije zadovoljavao pokazivanjem učenosti i znalaštva; njegova težnja za viškom vrijednosti uvijek se očitovala kao literarni naboj, kao očito duboka potreba da se sekundarni tekst artikulira kao dokaz kako se o književnosti može pisati književno. O tom shvaćanju danas su mišljenja više nego podijeljena. Scijentifisti smatraju da je književna komponenta savršeno suvišna, štoviše, smetnja discipliniranom diskursu, dok se racionalni estetisti, nazovimo ih tako, pozivaju na tradicije, a nalaze — što je još mnogo važnije — potporu u postmodernom kritičkom neoliberalizmu. U tom je sklopu pitanja osobito važno upozoriti na okolnost da se i metodički posve striktni radovi poput Jakobsonova i Lévi–Straussova naposljetku ipak ne odriču zapravo konvencionalna estetskog suda — do kojega se možda moglo doći i intuicijom. Kao u mnogim strukturalističkim analizama, čudno se doima nerazmjer između goleme armature u geometrijskom duhu i predvidljiva rezultata, izrečena riječima koje podsjećaju na hermeneutički vokabular. Međutim, Frangeš se, znadem, nije mnogo pouzdavao u intuiciju, tako da je svaku studiju dugo i pomno pripremao, obavljajući standardni analitički postupak u kabinetu. Skele bi potom uklonio, da preda čitatelju gotovu zgradu na uporabu. Autorovo analitičko motrenje teksta svakako nije smjelo izazvati dojam da je raščlanjivanje vrijednost sama po sebi. Frangešove studije nisu, tako reći, dvodijelne (prema shemi: analiza — sud), nego su jedinstvene u trudu da se na svakom koraku podjednako osjeti hermeneutički eros, koji se u sretnim trenucima može očitovati kao esejistička lakoća. Čitatelj tada zaboravlja razliku između primarnog i sekundarnog teksta, između književnosti i znanstveno utemeljene kritike. Spomenuo sam tradiciju na koju su se hermeneutičari poput Staigera mogli pozivati. Frangeš to nije činio, barem ne izrijekom, iako je imao razloga za to. Riječ je o kritičkim postulatima koje je prvi put nedvosmisleno izrekao naraštaj ranih romantičara: raspravljanje o književnosti, ili umjetnosti uopće, samobitna je duhovna djelatnost koja po stilskoj brušenosti, senzibilnosti i duhovitosti, ako su ispunjeni ti uvjeti, može zahtijevati poseban i priznat položaj u sustavu književnih vrsta. Zanimljivo je da se ta misao pojavila u doba kada se i definitivno potvrdila teza o stilskoj i društvenoj autonomiji umjetničkoga stvaralaštva. Moglo bi se reći: autonoman tekst povukao je na područje autonomije i govorenje o tekstu. U devetnaestom stoljeću učvrstilo se to shvaćanje napose u sferi eseja i likovne kritike, no naišlo je na osporavanje u krugovima akademskog pozitivizma, gdje se već tada smatralo da je sugestivnost izraza prepreka znanstvenoj ambiciji te da je poželjno ugledati se u načela prirodnih znanosti. Ironija je bila u tome što su pozitivisti tražeći metodu promašili predmet. Bliski su objektu spoznaje ostali kritičari koji nisu nimalo marili za približavanje tzv. egzaktnim disciplinama, nego su težili za duhovnom autonomijom i ravnopravnošću. Na izmaku devetnaestoga stoljeća istaknut je primjer esejistika Oscara Wildea, koja je i sama sugestivna književnost, a po spoznajnom potencijalu premašuje akademsku estetiku onog doba.

Nije teško smjestiti Frangeša u taj kontekst: nema dvojbe o tome gdje mu je mjesto. Njegovi romanistički naobraženi čitatelji možda će se sjetiti riječi Paula Valéryja da je književno djelo tekst koji nas privlači još i tada kad smo apsolvirali ili usvojili njegov pragmatički sadržaj. U tom su smislu najbolje Frangešove studije djela koja se ne čitaju samo radi informacije ili poticaja; uvijek će u njima osjetljiva čitatelja privlačiti i svojevrsna umjetnost riječi — ili kako kaže naslov knjige: riječ što traje. I naposljetku: sjetimo se i jednog od gesla što ih Ernst Robert Curtius stavio na čelo svoje knjige o europskoj književnosti i latinskom srednjovjekovlju. To je tvrdnja jezikoslovca Huga Schuchardta da je ideal znanstvenog rada ujedinjavanje mikroskopije i makroskopije. Mikroskopiju u Frangeša stvara stilistički sitnozor. No u kroatističkim relacijama posebno treba istaknuti njegov prilog makroskopiji. Taj je prinos mahom komparatističke naravi. Hrvatske teme u njega dobivaju težinu ili lakoću, već prema tome u koji međunarodni okvir ih smještava. Frangeš ih rješava izolacije i uklapa u perspektive klasičnih, romanskih i slavenskih književnosti. Širenje obzora u tome nije ni teret ni nakit, nego spoznajna potreba. Bit će točno ako se ustvrdi da je Frangeš — prividno paradoksno — u mikroskopiji bio estet, a u makroskopiji filolog. Ta sprega postala je njegov osebujan biljeg. Tko se želi uvjeriti u to, neka posegne za ovim uzornim izborom.

Viktor Žmegač