SJEĆATE LI SE POLJUPCA MIRKA I SLAVKA?

Retrospektiva Milana Trenca Od stripa do filma i natrag, Klovićevi dvori, Zagreb, 8. rujna — 16. listopada 2005.

SJEĆATE LI SE POLJUPCA MIRKA I SLAVKA?

Začudnost, uvrnuti smisao za humor, nonsens... tvore svojevrstan kontrapunkt stereotipova. I dok u većini današnjih stripova i filmova prevladavaju banalnost i pojednostavnjeni plitki odnosi, određeni zakonom tržišta, Trenc u svoja djela stalno unosi iznenađenje, pomak

Dvadeset pet godina multidisciplinarnog, odnosno multimedijalnog stvaralaštva Milana Trenca može se sažeti u misli Darka Glavana, autora koncepcije izložbe — od stripa do filma i natrag. Po stripu je najpoznatiji, u Hrvatskoj napose po Milanu Blentonu, za koji je tekst radio Goran Pirš, ali stalno se okušava i u ostalim izričajima — animiranom filmu, novinskoj ilustraciji, od tjednika »Start« do američkog nastavka karijere (početkom devedesetih odlazi u SAD) u časopisima kao »The New York Times«, »Time« ili »The Wall Street Journal«, ilustraciji za djecu, dizajnu. Iznimno kvalitetnim multimedijalnim postavom (uz izložene stripove i ilustracije, od kojih su neke originali, mogu se pogledati animirani film Veliki provod iz 1990. i igrani Zen priče iz 2001), svi su ti segmenti odlično predstavljeni. Milan Trenc pojavio se nešto kasnije nakon početka djelovanja poznate umjetničke skupine Novi kvadrat. Listovi poput »Studentskog lista« i »Poleta« u osamdesetim godinama prošlog stoljeća bili su plodno tlo za formiranje mladih umjetnika, posebice fotografa i autora stripova. Jasno, postoje neke dodirne točke s akterima Novog kvadrata, (primjerice, stripovske obrade pjesama ondašnjih rock–grupa — Trencovi Maljčiki beogradskih Idola, Kordejevo pretvaranje pjesama Buldožera u stripove...), no Milan Trenc odmah donosi samosvojan stil. Presudno je njegovo filmsko iskustvo. Nakon završene Škole primijenjenih umjetnosti diplomirao je filmsku režiju na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti, u klasi Kreše Golika. Za razliku od novokvadratovaca i njihovih stripova od jedne ili dvije table, crta klasični strip u nastavcima. Trenc se izravno referira na nasljeđe sedme umjetnosti, i to poglavito američke produkcije. U stripu Koščak (1984) oživljava klasični lik detektiva iz film noira. Služi se za njih karakterističnom crno–bijelom tehnikom, crtačkom stilizacijom upotpunjenom minucioznim iscrtavanjem, savršeno dočarava već tako često viđene interijere: detektivov ured, njegov omiljeni, otrcani kafić. U oblačiće stavlja unutarnje monologe koje smo isto tako već negdje čuli (Imam prokleti osjećaj da sam nešto važno previdio). Milan Trenc ne bježi od stereotipa. Dapače, obilato se služi općim mjestima kulture dvadesetog stoljeća, svjetske, ali i lokalne (poljubac dragih nam drugova Mirka i Slavka, naslovnica »Starta« iz 1990). Citati, referiranje, nisu tek postmodernistički hir, jer živimo ionako u doba sveopće (iako prividne) povezanosti putem medija, kada se informacije i ideje šire silnom brzinom, i kada je svijet doista globalno selo u kojem svak svakoga zna. Trencova posezanja u bogatu riznicu ljudske svijesti i poigravanje različitim elementima donose inteligentna i svježa rješenja. Lik Elvisa Presleya koji stavlja u kontekst nacističkoga Berlina kraja tridesetih godina jedan je od najvrsnijih primjera (Berlin 1936. E.l.v.i.s. File, 1991). Vezano uz taj strip, spomenimo i inspirativno poigravanje simbolima — postupno pretvaranje, zapravo pretakanje, nacističke svastike u jin–jang. Mogućnost višestrukog iščitavanja strašna je i neobična (zlo koje stalno nalazi nov oblik, svemirska ravnoteža temelji se na supostojanju pozitivnog i negativnog elementa, sve je relativno...). Začudnost, uvrnuti smisao za humor, nonsens... tvore svojevrstan kontrapunkt stereotipova. I dok u većini današnjih stripova i filmova prevladavaju banalnost i pojednostavnjeni plitki odnosi, određeni zakonom tržišta, Trenc u svoja djela stalno unosi iznenađenje, pomak. Primjerice u svemirskim pustolovinama Milana Blentona i njegove vesele družbe — scena stvaranja svijeta, Blentonov i Blentin sin iz epruvete i dr. Trenc gradira humor od političke ili društvene satire (Špijuni, »Start«, 1991; Kamo je nestala Kanada, »Time«, 2002) do tragična komentara bliske nam prošlosti (Circus maximus, »NYT Week in Review«, 1993. — snažnim crno–bijelim kontrastom prikazana je ratna strava, smještena u antičku arenu, kao zabava za cijelu obitelj, dakako, uz balone, hot–dog i sladoled). U stripu uočavamo prijelaze od hitra crteža kojim je stvarao Milana Blentona, složeniji crtački stil Koščaka s odjecima ranijih majstora stripa poput Miltona Caniffa i njegova serijala Steve Canyon, do posvete ilustraciji i stripu tridesetih godina dvadesetog soljeća u Berlinu. U pojedinim radovima osjeća se prisutnost Georga Grosza — obične ulice pretvaraju se u infernalnu scenu gdje građani doživljavaju svoje najgore more (Legenda o Alfredu J. Purfrocku, Erasmus, 1995). Nadrealizam i Magritteovo poetično slikarstvo odražavaju se na recentnijim radovima (na primjer Sanjarenje iz 2002), odlično predstavljenima na izložbi. Trenc poseže i za popartističkim iskustvom (već spomenuti Mirko i Slavko na način Roya Lichtensteina). Životna mudrost koja se razaznaje iz jednostavnih, svakodnevnih sitnica poentu dobiva u Trencovu (režija i scenarij) igranom filmu Zen Stories. U tom omnibusu teško je izdvojiti ponajbolju priču, no za shvaćanje umjetnikova kreda važna je Hokusai’s Rooster. Mladi umjetnik nadahnuće za rad (ali i za život) nalazi u živom pijetlu, a konačna lakoća stvaranja i najbolji crtež životinje dosegnuti su nakon posvemašnje posvećenosti i dugotrajna usavršavanja. Izložba svjedoči upravo takvu mudrost i posvećenost. A kako je poznati američki redatelj Chris Columbus, najpoznatiji po hitu Sam u kući, otkupio prava na priču Trencove slikovnice Noć u muzeju, koju je 1993. objavila izdavačka kuća Barron’s Trenc, možemo očekivati nova iznenađenja.

Barbara Vujanović