Simpatična brbljavica

Simpatična brbljavica

Dnevnik Pauline P. zabavna je, živahna i u realizaciji nepretenciozna glazbenoscenska »bajka za djecu (i odrasle)«

Paulina P. brbljava je, otvorena, simpatično drska desetogodišnjakinja koja u dnevnik zapisuje dojmove o svakodnevnom životu, ponajprije, što je i logično s obzirom na njezinu dob, o roditeljima, školi i prijateljima. Hrvatska verzija britanskoga Adriana Molea i njegovih zapisa također je (u knjižnom obliku) dosegnula zamjetnu popularnost. Redateljica Snježana Banović Dolezil djelo Sanje Polak transponirala je u hibridnu formu prikladno (i ad hoc) nazvanu light musical: uz pomoć jednostavne, ritmične i melodiozne glazbe Tonija Ostojića Dnevnik je scenski zaživio kao minijaturna satira građanskoga života danas i ovdje. Dječja vizura, jasno, mnogo je puta iskorištena kao sredstvo oneobičavanja onoga što nam se inače čini sasvim jasno i po sebi razumljivo — a, zapravo, zahtijevalo bi trenutak razmišljanja. Nisu to, razumije se, velike stvari, no djeci (a onda i svima nama), trebale bi biti itekako bitne. Tako, primjerice, Paulinini roditelji nikad nemaju vremena — ni za Paulinu, ni jedno za drugo: moderan život nije samo preokrenuo tradicionalne uloge i pozicije spolova, nego je i ljude udaljio jedne od drugih, te neposrednu komunikaciju zamijenio posrednom, telefonskom. Sličan je surogat i neprekidna groznica shoppinga: nedostatak iskazivanja ljubavi i afektivnih odnosa ne može se zamijeniti kupovanjem i (samo)darivanjem potrebnih i nepotrebnih stvari. Jednostavno, riječ je o kvalitativnoj razlici: nazočnost roditelja, njihova prisnost i razumijevanje djece i njezinih stanja i potreba — nemaju materijalnog ekvivalenta.

Dijete u nama

Sve su to istinski problemi koje uočava i o kojima, dakako, na svoj način, govori mala Paulina. Snježana Banović Dolezil, u svojoj predstavi, nije ustrajavala ni na preveliku ozbiljavanju, ali ni na trivijalizaciji građe: njezino je zanimanje bilo usmjereno prema (formi prilagođenu) prikazu obzora inteligentna desetogodišnjeg djeteta, koje pojave oko sebe jasno uočava i potom o njima razmišlja, ne ustručavajući se postavljati pitanja na koja, katkada, odrasli teško odgovaraju. A razlog tomu leži upravo u — zanemarivanju djeteta u sebi, u prihvaćanju svijeta i načina života kao da su zadani jednom zauvijek, i kao da su u njima svako preispitivanje i svaka promjena heretični, odnosno, nemogući. Takvu vrstu konvencionalnosti dijete ne posjeduje, i zato njegova perspektiva i može biti iskorištena u svrhu razobličavanja rutine odraslih. Predstava, koja traje idealnih 45 minuta, okupila je ugledne suradnike: uz već spomenute, još i scenografkinju Dinku Jeričević, kostimografkinju Doris Kristić te koreografkinju Zagorku Živković. Rezultat njihova rada zabavna je, živahna i u realizaciji nepretenciozna glazbenoscenska »bajka za djecu (i odrasle)«, koja je — u prvom redu zahvaljujući šarmantnoj mladoj glumačkoj ekipi (Gorana Vrdoljak, Žana Bumber, Hrvoje Zalar, Drago Utješanović, Ana–Marija Bokor, Šime Bubica), uspjela postići znatan odjek među zahtjevnom i izravnom dječjom publikom. Iako u Dnevniku Pauline P. nema ničega istinski novog, ipak predstava dokazuje vitalnost dobro skrojena tradicionalnoga teatra za djecu, koji svoje gledateljstvo poštuje, te mu ne pristupa ni pokroviteljski ni odveć didaktički.

Boris B. Hrovat