POVRATAK VELIKIM PRIČAMA

POVRATAK VELIKIM PRIČAMA

Terry Eagleton, Teorija i nakon nje, Algoritam, Zagreb, 2005.

Ako ste nedavno gledali Latinicu s temom o ratnim i poslijeratnim političkim likvidacijama, mogli ste možda kao i ja zaključiti kako je Hrvatska vrlo suvremena zemlja. U njoj su, naime, i načelnici policije uvjereni postmodernisti! Jer kako drukčije shvatiti izjavu gospodina Cvrtile, načelnika kriminalističke policije, da je u slučaju nesposobnosti policije u hvatanju počinitelja zločina, na djelu bio »složeni mozaik događaja«. Bravo! Na trenutak sam pomislio da ispred sebe gledam japanskog redatelja Akiru Kurosawu kako objašnjava relativističku poetiku filma Rašomon, a ne šefa odjela kojem je u opisu posla neovisna objektivna istraga i čvrsto držanje uz činjenice i dokaze. A upravo su objektivnost, činjenična moralnost i druge postmodernistima prevladane teme baš ono čega bismo se danas morali držati; ne samo kad je u pitanju život i politika nego i kultura uopće — mišljenja je proslavljeni teoretičar kulture Terry Eagleton u svojoj najnovijoj knjizi Teorija i nakon nje.

Kraj postmodernističkog relativizma

Nužnost suočenja s nemilim događajima iz prošlosti i sadašnjosti te burna geopolitička situacija, rekao bi Eagleton, konačno bi nas trebale suočiti s potrebom da prestanemo fetišizirati riječ kultura i da fokus proučavanja prebacimo na društvo, odnosno da i samu kulturu stavimo u kritički suodnos s konkretnom ekonomskom i političkom zbiljom. Ukratko: neizbježiv je zaključak da teoretičari kulture moraju ponovno početi ambicioznije razmišljati, ne tako da Zapadu daju njegovu političku legitimaciju i opravdanje, nego da osmisle velike priče u koje je on sada upleten — primjerice globalni kapitalizam ili rat protiv terora. Eagleton nas novim djelom poziva da odbacimo subjektivističko ustrajavanje postmodernista na relativizmu te da sve velike pa i metafizičke teme zapadnjačke misli danas iznova reaktualiziramo. Zašto? Jer na to nas prisiljavaju brutalna zbilja terorizma te ekscesi i pustošenje pohlepna kapitala. Spomenuti negativni procesi nisu naprosto stvar nečijega pojedinačnog gledišta ili osjećaja (kao što si to umišljaju postmodernisti), nego objektivne činjenice izmjerljive nemalim brojem mrtvih, sve većom masom globalne sirotinje itd. Dakle, ako poljuljanoj vjeri u progres želimo vratiti nekadašnji sjaj, valja nam smijeniti s vlasti današnji kulturni skepticizam i ponovno promisliti davno zaboravljene teme: moral, napredak, istinu, ljubav, prirodu, revoluciju, zlo, smrt ili činjeničnu stvarnost. Ako ni zbog čega drugoga, a ono zbog toga što ih na krivi način rabi George Bush i cinična američka ratna administracija ili stoga što su upravo one ključ odgonetke o tome kako bi novi čovjek od vrlina danas trebao izgledati ili djelovati. Terry Eagleton u tom smislu životno je važan mislilac i njegov stil razmišljanja vrlo je blizak kasnom Žižeku, s tom razlikom da je Eagleton smiren, pregledan, trezven i odmjeren teoretičar, za razliku od temperamentna, ekscesna i urnebesno zabavna slovenskog kolege. Obojica se zalažu za reafirmaciju klasičnih tema zapadnjačke filozofije i etike, obojica maštaju o novom revolucionarnom prevratu, daju prednost djelovanju pred retorikom ili tzv. diskursom te argumentirano razlažu slabosti globalnoga kapitala i njegove liberalne ideologije.

Moderno je biti staromodan

Želi li nas onda Eagleton vratiti u nekakav oblik natražnoga konzervativizma? Nipošto. Čitajući Teoriju i nakon nje nećete ni u jednom trenutku pomisliti da je Eagleton staromodan mislilac, iako će vas osupnuti tamo nekim zaboravljenim filozofom poput Aristotela, zaskočiti vas zatim Shakespeareovim Kraljem Learom i judeo–kršćanskom teologijom oslobođenja, a ne svim onim pomodnim referencijalima kojima su okupirani današnji teoretičari kulture poput — žena–kiborga, seksualnih manjina ili stilskih transformacija Madonninih videospotova. Koje onda lekcije možemo naučiti od starih i pametnih glava? Aristotel nas, razlaže Eagleton, ponovno podsjeća da je vrlina najvažnija ljudska vrijednost, koja nalaže da stvari činite radi njih samih i samo stoga jer vas one ispunjavaju, a ne zbog toga što biste zbog njih imali neki instrumentalni cilj. Dapače, aristotelovska logika samoispunjena djelovanja odličan je protulijek današnjem zapadnjačkom instrumentalizmu i posvemašnjoj okrenutosti profitu i ciljnom komuniciranju. U korijenu Aristotelova razmišljanja Eagleton ipak vidi i začetke današnje liberalne etike, koju opisuje riječima: »Liberalni model društva želi da pojedinci napreduju u vlastitome prostoru, bez uzajamnog utjecaja i ograničenja. Stoga je politički prostor u pitanju neutralan: on postoji da bi razdvojio pojedince, kako samorealizacija jednoga ne bi smetala drugome.« I tu leži nedostatak Aristotela i današnjeg liberalizma koje Eagleton nadopunjava zahtjevom za društvenim reciprocitetom milosrđa, a ne samo autističnim zadovoljstvom prosvijećenoga Aristotelova čovjeka koji u vlastitoj kontemplaciji i samorealizaciji ne treba druge ljude. Aristotel sada pruža ruke judeo–kršćanskoj teologiji oslobođenja, koji skupa postaju model nove post–liberalne etike. Što je još preostalo naučiti od Shakespeareova Kralja Leara? To da je tijelo ona ultimativna činjenica i univerzalija koja nas podsjeća na objektivnu stvarnost nas samih, našu konačnu smrtnost te pripadnost prirodi i rodnome tijelu vrste. Na kraju krajeva, reći će Eagleton citirajući filozofa Alasdaira MacIntyrea, ljudi su racionalne, ovisne životinje — dakle ona vrsta razumskih bića koja ne mogu preživjeti izvan društva i čija nas tijela podsjećaju na potrebe, ali i granice naših grandioznih ideoloških shema.

Put prema novoj kulturalnoj teoriji

Eagleton svoju argumentaciju završava riječima: »Otkada je pokrenuta nova globalna priča o kapita-lizmu, uz onu o ratu protiv terorizma, možda smo stigli do trenutka kada je stil mišljenja poznat kao postmoderna došao do svojeg kraja. Jer, postmoderna je bila teorija koja nas je uvjeravala kako Velike Priče pripadaju prošlosti. Osvrnuvši se unatrag, možda ćemo uvidjeti da je postmoderna bila teorija o Malim Pričama, koje je tako voljela. Ali to kulturalnoj teoriji postavlja nov izazov. Želi li se uhvatiti u koštac s dvosmislenom globalnom poviješću, ona će morati imati nove, vlastite izvore odgovora, koji će po dubini i razmjerima biti jednaki okolnostima s kojima se suočava.« Tek tada će, dodajmo na kraju, nastupiti i oni pozitivni društveni uvjeti u kojima će postmodernistički policajci moći malo odahnuti jer se više neće morati brinuti o »složenim mozaicima događaja«, nego će učinkovito obavljati svoj društveno odgovoran posao.

Predrag Madžarević