Osvit humanizma na Hvaru

Sante Graciotti, Il petrarchista dalmata Paolo Paladini e il suo canzoniere (1496), ed. Il Calamo, Rim, 2005.

Procvat književnosti na Hvaru u 16. stoljeću bio bi teško objašnjiv bez temelja što su ih stvorili prethodni naraštaji. Hektorović i Lucić, Pelegrinović i Benetović označuju apogej kulturnih nastojanja na narodnom, hrvatskom jeziku, a kvartet djela kao što su Ribanje…, Robinja, Jeđupka i Hvarkinja obilježuje dolične vrhunce domaće renesanse, kreativnu simbiozu univerzalnih i lokalnih sastojaka. Iz tmine vremena, odnosno iz prašnjavih polica zametnutih knjižnica sad izlazi na vidjelo njihov idealni predak — dosad znan samo po imenu i junačkim djelima — Pavao Paladini, hvarski humanist koji je pisao pjesme na latinskom i talijanskom jeziku. Nevelik, ali zanimljiv kanconijer Paladinijevih stihova čuva se u Valenciji, jer je lijepo ukrašen rukopisni kodeks bio posvećen i darovan knezu Fridrihu Aragonskomu, s kojim je naš Hvaranin, kao mletački podanik i sudionik u zajedničkim vojnim pohodima, bio povezan interesima i očekivanjima. Taj je rukopis u znanosti stanovito vrijeme plutao mimo našega autora, jer je zavičajno određenje »Lesina« navodilo talijanske književne povjesničare da ga uvrste u apulijsku tradiciju (gdje doista postoji gradić istoga imena) sve dok ga nedavno — 2001. i 2002. — Sebastiano Valerio i Cosimo Paladini nisu konačno povezali s podacima sačuvanima na našoj strani, ponajprije s neospornim, iako ograničenim, Pribojevićevim svjedočanstvom u slavnu govoru O podrijetlu i zgodama Slavena. Međutim, tek je nesvakidašnja zauzetost zaslužnoga slavista Sante Graciottija stavila Paladinijev nevelik opus u zbiljski kontekst te nam ponudila potpuniju svijest o ograničenjima i dometima njegova pisanja. Upravo detektivskom minucioznošću istražio je sve tragove u postojećim spisima, a filološkom kompetentnošću (premda sam sebi postavlja rezerve, ne želeći kao slavist odveć zadirati ultra crepidam, na područje latinista i talijanista) protumačio je mnoga nejasna mjesta u raznim tekstovima. Uspostavljanje kronologije zbivanja i čvrstih točaka životopisa bilo je neobično teška zadaća, a možda bi samo iznenadna arhivska otkrića mogla upotpuniti odveć fragmentarnu sliku autora, za kojega znademo da se kao voditelj hvarske galije istaknuo u borbi s Turcima, da je razmjerno mlad preminuo te da je ostavio kanconijer koji o njemu zapravo najviše govori. Valencijski Paladinijev kodeks datiran je s 1496. godinom, a sastoji se od trideset i četiri njegove pjesme, uz četiri pjesme što su ih drugi njemu posvetili, dok je na početku prozni latinski govor u počast Fridrihu Aragonskom. Naizmjenično se nižu latinski i talijanski sastavci, jer je Paladini složio sedamnaest raznovrsnih i različito dugačkih latinskih pjesama u elegijskom distihu (dakle, standardnom kombinacijom heksametara i pentametara), a sučelice im je postavio sedamnaest talijanskih soneta (od kojih su mnogi s repom, produženi za završnu kodu). Gotovo sve su te pjesme upućene glasovitim adresatima, najčešće uglednim suborcima u mletačko–napuljskoj protuturskoj alijansi, ali i znamenitim pjevidruzima. Paladinijeve prigodnice u najvećoj se mjeri odnose na elitne venecijanske zapovjednike brodovlja, pripadnike obitelji kojih prezimena pamtimo po najvažnijim funkcijama u društvenom životu (i niza naših, dalmatinskih sredina): Contarini, Barbarigo, Priuli, Grimani, Pasqualigo, Pesaro, Trevisan. Nekoliko je pjesama posvećeno manje poznatim osobama kao što su Giovanni Massurius, Hieronymus Cysotus, Hieronymus Rubeus ili Marco Beazzano, među kojima se pak ističe Venecijanka Cassandra Fedele (1465–1558), nekoć slavna po naobrazbi i pjesničkoj vještini (no Paladinijevo obraćanje ima žalac, ili ironičnu notu, hvaleći joj učenost na račun ljepote). Četiri se posvete ne mogu točno odrediti; prva se odnosi na neimenovana pedagoga, druga na nekog prijatelja Natana (možda židovskoga podrijetla, izrugivana zbog nosa), treća na stanovitog Macedonija, hvaljena zbog kipova, a četvrta na liječnika koji se bavi pjesništvom (pa ga se donekle dovodi u vezu s Vincenzom Vanettijem, kojemu se Hektorović kao takvu također obraćao). No četiri posvete iz naše perspektive zaslužuju osobitu pozornost, jer ulančavaju Paola Paladinija u zbilju i kulturu domaće sredine. Jedna je donekle očekivana, pjesnikova posveta Francisku Griffiku, sugrađaninu i (već obilježena pri upućivanju kao) rođaku, dok je druga svojevrsna senzacija, jer je upućena Iliji Crijeviću, najglasovitijem dubrovačkom latinističkom pjesniku, lovorom okrunjenu na rimskom Kapitolu. Uostalom, Crijević se također oglasio o odgovornom Paladiniju, čime je uspostavljen konvencionalni reciprocitet u duhu znalačke parafraze klasika. Ali još dvojica neospornih autoriteta, kojima Paladini nije (ovom zgodom) slao vlastite stihove, osjetila se pozvanima da mu se obrate posvećenim pjesmama. Nitko manji nego Tideo Acciarini — dubrovački učitelj Crijevića, Pucića i Bunića, te splitski nastavnik u školi koja je odnjegovala Marulića — piše pohvalnicu i Paladiniju, iz čega bi se moglo zaključiti da je sudjelovao i u njegovu književnom, humanističkom formiranju. Franiscus Natalis (odnosno Franjo Božićević, Marulićev prijatelj i biograf) također upućuje prigodnicu Paladiniju, pa se na taj način uspostavlja jača povezanost dalmatinskoga kruga. Treba napomenuti da su u ovom kodeksu sačuvane Crijevićeve, Acciarinijeve i Božićevićeve pjesničke poslanice prinos i poznavanju njihovih poetskih korpusa, jer u dosadašnjim rukopisnim zbirkama ta obraćanja Paladiniju nisu zabilježena. U opsežnoj i temeljitoj studiji Graciotti je posebnu pozornost posvetio upravo naznačenim odnosima, jer je iz njih izveo zaključak o prožimanjima zapadne i istočne jadranske obale, o prepletanju višejezičnih tradicija i o ulozi nekih humanista, kao što je upravo Acciarini (zatim Paladio Fusco, Giovanni Regini, Grineo ili Toma Niger), u stvaranju klime koja je i u nas urodila petrarkizmom. Ali Graciotti nije propustio ukazati i na mogući napuljski supstrat Paladinijevih uzora, na ulogu aragonskoga dvora na kojemu su latinske i talijanske Muze bile posebno cijenjene, posebice na značenje Caritea, Pontana i Sannazara kao posrednika između Laurina zagovornika i suvremenijih nastojanja. Iscrpnom analizom pisac uvodne studije nalazi brojne tragove tipičnih petrarkističkih sintagmi u Paladinijevim sonetima, često izvan izvornoga, galantnog ili nostalgičnog semantičkog okružja. Isto tako točno bilježi gotovo sve topose i eruditska pozivanja u njegovim latinističkim okušajima, nalazeći kako je kanconijer shvaćan više kao dokaz visoke pismenosti negoli kao svjedočanstvo autentičnog poetskog iskustva. Ne precjenjujući obrađivani uzorak možda je i odveć strog prema korpusu izričito prigodna karaktera, a kao uspjelije sastavke s razlogom izvlači latinsku pjesmu Laus pomi (Pohvala jabuci), te ističe nekoliko cjelovitijih ljubavnih soneta, a u pjesmi Zavičaju Hvaru (koju donosimo u prepjevu) naglašava važnu biografsku potku i uspješnu formulaciju čežnje (slikom ptića, ali i prizivom labuda, koji možda podsjeća na oporučnost — labuđi pjev). Svjestan kako Paolo Paladini ne može vrijednosno konkurirati Luciću i Hektoroviću, pa ni pjesnicima iz Ranjinina zbornika, Graciotti stoga ustrajava na njegovu primatu i na određenoj većoj ulozi talijanskoga kulturno–pedagoškog faktora u Dalmaciji. Graciottijevoj studiji treba svakako odati priznanje, jer proširuje našu svijest u rasponima dalmatinske sredine i o premisama rađanja petrarkizma na hrvatskoj obali. Kao mjerodavan slavist vrlo je duboko uronio u problematiku, pa ako baš i nije naveo svu relevantnu literaturu s hrvatskoga područja, moramo reći kako je pritom bio neobično ažuran i temeljit, jer se — među inima — poziva i na vrlo raspršeno objavljivane članke Andra Gabelića, Ambroza Tudora, Nika Dubokovića, Nikše Petrića, pa i na Zidanje i pjesnikovo prigovaranje Joška Belamarića, tiskano upravo u »Vijencu« 27. prosinca 2001, u kojemu se raspravlja o sukobima izazvanima dogradnjom Paladinijevih palača na glavnom hvarskom trgu i gradskom obrambenom zidu. Ako je ugled Paladinijevih dosad pretežno ležao na odlučnosti i borbenosti, rukovet poetskih okušaja s pečatom humanističke naobrazbe i petrarkističkoga senzibiliteta čini Paola nemimoilaznim dionikom uljudbe kojoj pripadamo.

Tonko Maroević

Paolo Paladini

Zavičaju Hvaru

O zavičaju, tebi sam daleko,

Al milog ptića krila polomljenih

Krvlju svog srca, što je sve u meni,

Ranjenog ću dohranit, kao lijekom,

Dok ne naraste, krila opernati,

Pa ko labudu, što ne vidje Pada,

Tri ću mu misli da ponese zadat,

Tri pisma puna ljubavi što pati;

Jedno ću dragoj braći uputiti,

Ne samo braći, jer s njima sam jedno,

Mladima punim mnogim vrlinama,

Dvojici što ih svaka krepost kiti,

Drugo će pismo, a i to je vrijedno

za par mi vjernih prijatelja biti;

A treće, s nevoljama,

Nek mojoj gospi koju bolest trese

Uzdisaje i gorkost nam prenese.

Preveo Tonko Maroević