Ostalo

Ostalo

Bez kritike teksta, bez tekstološkoga rada, teško su zamislivi svježi analitički i interpretativni uzleti. Stoga i ne čudi što se hrvatska muzikologija, barem kada je o starijoj glazbi riječ, odveć često služi suženim fundusom izvora, što pak nerijetko rezultira prepričavanjem starih interpretacija

U Hrvatskoj već godinama ne postoji središnji niz suvremenih kritičkih notnih izdanja starije hrvatske glazbe, nešto što bi bilo pandan serijama kao što su Stari pisci hrvatski ili Stoljeća hrvatske književnosti. Takav kolektivni napor oko izdavanja najvažnijih pisanih spomenika hrvatske starije glazbe naša muzikologija niti poznaje, niti je ikad poznavala! A ipak, bez kritike teksta, bez tekstološkoga rada, teško su zamislivi svježi analitički i interpretativni uzleti. Stoga i ne čudi što se hrvatska muzikologija, barem kada je o starijoj glazbi riječ, odveć često služi suženim fundusom izvora, što pak nerijetko rezultira prepričavanjem starih interpretacija.

Početak u veliku stilu

Usporedbe radi: kad se prije nekoliko godina krenulo u projekt Stoljeća hrvatske književnosti, uređivačke uzance priređivanja starih tekstova bile su najvećim dijelom unaprijed dogovorene. Jasno je to svakomu tko zaviri u višesveščani niz Stoljeća, a eksplicirane i znanstveno pojašnjene transkriptorske i uređivačke kriterije nalazimo u zasebnoj knjizi iz tog niza, u monografiji Josipa Vončine Tekstološka načela za pisanu baštinu hrvatskoga jezičnog izraza (Zagreb, Matica hrvatska, 1999). Sličan tekst hrvatska muzikologija ne posjeduje, nikada nije bila jasno iskazana potreba za sličnim muzikološkim »redaktorskim sravnjivanjem računa«. Počelo je u veliku stilu. Prvo notno izdanje starije hrvatske glazbe ujedno je jedno od najboljih do sada. Izdanje Ivan Lukačić: Odabrani moteti (1620) (prir. Dragan Plamenac) (Hrvatski glazbeni zavod, 1935; reprint 1975) posjeduje sve elemente vrhunskoga znanstvenog rada, a istodobno je potpuno jasno i pristupačno ne samo glazbenicima profesionalcima nego i svim drugim ljubiteljima glazbe. Plamenac je tada, 1935, bio već svjetski afirmiran stručnjak, a njegova njemačka izdanja Ockeghemovih djela proglašena su uzornim paleografskim edicijama. Kada se 1939. Plamenac preselio u SAD, u hrvatskoj je muzikologiji nastala višedesetljetna lakuna. Serija Spomenici hrvatske muzičke prošlosti (JAZU, svekupno 3 sv., 1957–1974) nije ispunila očekivanja. Svaki je svezak redaktorski pripremljen na drukčiji način: i dok Vidakovićevo čitanje Jelićevih Parnassia militia i Šulekova revizija Sorkočevićevih simfonija posjeduju prepoznativ romantičarski štih, Plamenčevo minuciozno tekstološko izdanje četiriju Skjavetićevih moteta bio je dugo očekivani come–back velikog američko–hrvatskoga znan-stvenika. Nažalost, odveć spor tempo izlaženja i nejasni redaktorski kriteriji kao da su sami od sebe ugasili tu seriju. Akademijina je još aktivna serija Izabrana djela Ivana Zajca.

Spomenici hrvatske glazbene prošlosti

Početkom sedamdesetih Lovro Županović praktički sam pokreće seriju Spomenici hrvatske glazbene prošlosti (10 sv., 1970–1979; 11. sv. 1996; 12. sv. 2004). Županovićevi Spomenici godinama su bili jedini notni izvori za suvremeno izvođenje niza starih hrvatskih skladatelja (Hrvatski renesansni skladatelji, Iz renesanse u barok, Varaždinski skladateljski krug, Julije Skjavetić…). U svoje su doba Spomenici bili nakladnički i kulturološki pothvat bez presedana u hrvatskim okvirima, u tim je svescima, ali i na drugim mjestima, Županović objavio više od tisuću stranica partitura starih hrvatskih majstora, tu su prvi put u suvremenom izdanju svjetlo dana ugledale skladbe Antica, Bossinensisa, Patricija, Skjavetića, Cecchinija, Jurjevića, Ivančića, Sorkočevića, Bajamontija, Morgensterna, Livadića… Katedarski odgovor na Županovićeve Spomenike bilo je nekoliko uglavnom promašenih izdanja Muzikološkog zavoda Muzičke akademije, izdanja koja nisu imala neki nadnaslov, a ni potpisanoga glavnog urednika (tekstološki je precizno izdanje Ebnerovih glasovirskih skladbi u redakciji Jurice Muraia). Pribrojimo li tomu nekoliko pojedinačnih izdanja Hrvatskoga glazbenog zavoda (vrijedno je izdanje Skladbe starih hrvatskih skladatelja 18. stoljeća iz Dubrovnika i Krka za klavir u redakciji Ladislava Šabana), Muzičkog informativnog centra (Tomaso Cecchini: Osam sonata, prir. Bojan Bujić), Hrvatske udruge orkestralnih i komornih gazbenika (Županovićeva redakcija oratorija Julije Bajamonti: Prijenos sv. Duje) i u novije vrijeme kojeg manjega privatnog nakladnika, lako dolazimo do zajedničkog nazivnika: uvijek kao po pravilu izostaju jasno istaknuti kriteriji izbora pojedinih naslova, nakladnička vizija neke veće osmišljene cjeline. To nikako ne znači da među objavljenim suvremenim izdanjima nema vrlo vrijednih, pa i uzorno stručno pripremljenih, osobito kada su hrvatski muzikolozi bili u prilici objaviti svoje transkripcije u inozemstvu (primjerice, međunarodno je poznato austrijsko izdanje šest moteta Vinka Jelića u redakciji Albe Vidakovića, a osobito je vrijedno američko izdanje Sorkočevićevih simfonija u redakciji Koraljke Kos…). No sve u svemu, nepostojanje središnje edicije spomenika starije hrvatske glazbe signal je neujednačenosti postojećih notnih izdanja i serijskih publikacija, nesposobnosti dogovora među muzikolozima, glazbenicima i nakladnicima, alarmantne nepripremljenosti naše glazbene sredine za sveobuhvatan, zajednički projekt izdavanja hrvatskih glazbenih Monumenta. Kad znamo da su Stari pisci hrvatski pokrenuti još 1869, izdanjem Marulićevih pjesama, tada se vidi u kakvu je zaostatku hrvatska muzikologija.

Inozemna izdanja

Posljednjih godina u inozemstvu se pojavilo nekoliko izdanja starije hrvatske glazbe. Tako je James Ladewig objavio Ricercari et arie francesi, 1595. Porečanina Francesca Sponge–Uspera (New York, Garland, 1990), Katherine Powers objavila je antologiju Musica spirituale, 1563. (Middleton, Wisc., A–R ed., 2001), s duhovnim madrigalima Lamberta Courtoysa st., središnje ličnosti dubrovačke renesansne glazbe, a u Slovenskoj akademiji znanosti in umetnosti u tijeku je objavljivanje sabranih djela Gabriella Pulitija, najvažnijega skladatelja ranog baroka u Istri… U porastu zanimanja međunarodne muzikologije za stariju hrvatsku glazbu nema ništa lošega. Riječ je o interesu čisto znanstvenom, lišenu političkih konotacija na kakve smo navikli od naših istočnih susjeda. I bilo bi sve u najboljem redu da važnost suvremenoga, kritičkog objavljivanja djela starije hrvatske glazbe prepoznaju naše strukture. Prije nekoliko dana otišao sam na internetsku stranicu Hrvatske znanstvene bibliografije, trebao sam upisati izdanje Pulitijevih madrigala koje sam pripremio za spomenutu seriju Slovenske akademije znanosti in umetnosti. Prema klasifikaciji notno izdanje nije knjiga, nije znanstveni, ali ni stručni rad, a nije dakako ni članak. Notna se izdanja svrstavaju u — ostalo.

Ennio Stipčević