OOUR pleše blues

OOUR pleše blues

Plesanjem bluesa autori odbijaju fiksaciju pokreta pa se od njih stalno lagano odmiču tako da koreografiju grade nizanjem — svaki sljedeći pokret u tom je trenutku najbliži onom prethodnomu

Nakon što su se od nje na neko vrijeme odmaknuli, koautori/koautorice iz OOUR–a po nadahnuće su se vratili do glazbe. Ako se prisjetimo njihova prvog rada Limb izvedena na Platformi mladih koreografa 2003, kada su plesačica i glazbenik (Selma Banich i Adam Semijalac) bili ravnopravni izvođači na sceni na neki način čineći isto, ali u vlastitoj formi, varirajući jedan postupak, onda se nova predstava naslova To be confirmed može promatrati kao istraživanje suodnosa glazbe i pokreta na vrlo sličan način. Glazbeni je oblik i žanr na koji su se ugledali, čini se, blues, preslikavajući njegove principe na scenu i u pokret, a to su harmonijski i lirički (aab) uzorak podijeljen u tri skupine te načelo poziv–odgovor. Prva je u ovoj predstavi uočljiva trodijelna struktura prostora određena trima izvođačicama/koreografkinjama, Selmom Banich, Sandrom Banić i, prvi put u sastavu OOUR–a, Zrinkom Užbinec. Odmah zatim prisutan je i uzorak aab, koji se očituje u odnosu među izvođačicama, pri kojemu su dvije kroz različite izvedbene elemente jednake, dok treća od njih odudara. Primjerice, ukoliko se dvije izvođačice kreću u donjem registru vrlo sličnim stilom, treća je u gornjem registru, slične energije, ali različita stila kretanja. Pitanje je koliko bi još trostrukosti i sličnih uzoraka, u različitim aspektima izvedbe, bilo uočljivo pozornijemu gledatelju, ukoliko autorice idu toliko daleko. Namjerno ili slučajno u izvedbi također izvođačice međusobno kopiraju pokret s neznatnom varijacijom, što je, ponovno, komunikacijski model između vokala i instrumentalista u blues izvedbama, tako da nakon otpjevana stiha slijedi instrumentalni odgovor. Izvođačice se ravnomjerno koriste svim četirima frontama što omogućuje da scena bude okružena gledateljima, a među njima je kontinuirana simetrija u smislu rasporeda u prostoru. Ta je kontinuiranost temeljna odlika izvedbe, kako u pogledu neprekinuta tijeka kretanja, tako i u nepromjenjivosti u glazbi (Adam Semijalac), u osvjetljenju i energiji/strukturi/dramaturgiji uzrokujući mantrični tempo, dugu dionicu sačinjenu od varijacija na jednu blues–rečenicu. Već prepoznatljiva odlika oourovaca, pročišćivanje koreografije na tek nekoliko fraza, ovdje je iskorištena do krajnosti. Naime, pokreti izvođačica vrlo su slični, temelje se na artikulaciji zglobova, detaljno su nijansirani, ponekad sinkronizirani, ali uvijek su jedan vidljivi princip ili mjesto kretanja do neke krajnje točke ispitani da bi se samo postupno prelijevali u idući, bez naglih promjena u bilo kojem smjeru. Svaki novi pokret referencija je na neki prethodni, a to zahtijeva popriličnu koncentraciju. Stalni se motivi nakon nekoga vremena mogu uočiti i pratiti kod svake izvođačice na različitim mjestima izvedbe, a ponekad se oni i susretnu da bi se ponovno razdvojili i bez obzira na različitost ili neujednačenost kretnji, one se zbog očite ukorijenjenosti u istome mjestu skladno slažu u promatračevoj slici. U takvu načinu kretanja nema entropije, energija je ravnomjerno raspoređena, štedi se i usmjerena je na neprekinuti jednolični rad tijela, na istraživanje. Plesanjem bluesa autori odbijaju fiksaciju pokreta pa se od njih stalno lagano odmiču, tako da koreografiju grade nizanjem — svaki sljedeći pokret u tom je trenutku najbliži onom prethodnomu. Ako zamislimo liniju kretanja kao glazbenu ljestvicu, onda se cijela izvedba sastoji samo od bezbroj takozvanih blue notea (susjednih tonova). Njihov ples je tijek i tek treba biti ustaljen ili nešto je to be confirmed (OOUR–ova je pak ustaljenost i imenovanje predstava engleskim nazivom). Te oso-bine predstavu čine svakako zanimljivom iz aspekta pokreta sama po sebi, ona je 40–minutno razmišljanje samo o pokretu.

Jelena Mihelčić