OKUS IZMAŠTANA SVIJETA

OKUS IZMAŠTANA SVIJETA

Nikica Talan, Suživot s Portugalom, Coabitaçao com Portugal, Hrvatsko filološko društvo, Zagreb, 2005.

Gledano iz današnje perspektive, kulturno zbližavanje dvaju zemljopisno udaljenih, a opet mentalitetno pomalo bliskih naroda, rezultat je, s jedne strane, višegodišnjih nastojanja odabrane i ustrajne šačice luzitanista koji su svojim prijevodima, znanstvenim radovima i publicističkim tekstovima sustavno radili na povezivanju portugalske i hrvatske kulture, a s druge strane profanog interesa za upoznavanjem pomalo egzotične zemlje čija je mentalna slika stvarana zahvaljujući brazilskim sapunicama, ljetnim putovanjima i nogometnim navijačima, kao prvom suvremenom kvantitativno relevantnom migracijskom valu Hrvata u Portugal. Dakle, govorimo o današnjoj perspektivi, jer su veze Portugala i Hrvatske još do prije nekoliko desetljeća bile toliko slabe da bismo tu zemlju na rubu oceana slobodno mogli nazvati terra incognita. Upravo je ta dvojnost presudna za razumijevanje i recepciju luzofone kulture: npr. povećan interes za studijem portugalskog jezika podjednako je rezultat želje za čitanjem Pessoe ili Saramaga u izvorniku, kao i za poznavanjem egzotičnog jezika na kojem se odvija radnja srcedrapateljskih sapunica smještenih u kolonijalno doba ugasle portugalske dominacije južnoameričkim kontinentom. U tom su smislu književne vrijednosti podjednako privlačne kao i predodžba stvorena o Portugalu: slika sjetno–čeznutljiva svijeta prošaranog magičnim krajolicima ispranim oceanskom kišom i vlagom, svijeta koji živi u zatvorenom vremenu kojim vladaju suspregnuti osjećaji i prokletstvo sjećanja koje svaki vanjski podražaj neizostavno pretvara u zamršeni sklop tugaljivih introspekcija smještenih između sna i jave. Suživot s Portugalom Nikice Talana dočarava tek djelić te atmosfere. Ovaj dvojezični zbornik sastavljen od probranih luzitanističkih radova usmjeren je ponajprije na kulturno–povijesno zbližavanje, odnosno na predstavljanje portugalske književnosti i kulture domaćem čitateljstvu, te hrvatske književnosti portugalskoj publici. Stoga je prva polovica knjige pisana na hrvatskom — u njoj se nalaze tekstovi posvećeni raznolikim temama: od kratke i živopisno sročene povijesti fada do utjecaja Biblije na stariju portugalsku književnost, od brazilskoga romana do suvremene portugalske proze. Ukratko, ovdje se može naći sve od znanstvenih radova do sažetih recenzija knjiga, pri čemu se Talan bavi širim književnim korpusom koji neizostavno uključuje i bivše luzitanske kolonije. Drugi dio knjige sastoji se od tekstova na portugalskom objavljenim u tamošnjim časopisima. U spomenutim tekstovima autor portugalskoj publici predstavlja i prevodi Marulića (iznimno popularna i prevođena u ondašnjim aristokratskim krugovima), Adalberta Barića, Hanibala Lucića te mnoštvo drugih autora, od kojih se ističu prepjevi Ivana Goluba. Talanovi tekstovi rezultat su pedantna i sustavna proučavanja dviju književnosti i njihovih temeljnih poetskih odrednica te su često usmjereni na pronalaženje i isticanje, a ponekad i otkrivanje, dosad nepoznatih književnih veza, mahom u starijem razdoblju, od kojega nas dijeli nekoliko stoljeća. Autorova erudicija i poznavanje portugalske književne građe, ustrajnost u iščitavanju tekstova te upućenost u suvremena prozna strujanja čine ovu knjigu zanimljivim štivom i za one kojima je luzitanska književnost slabije poznata.

Pogrešne teze

Međutim, teze o tobože posve zatomljenu hrvatskom kulturnom identitetu u razdoblju »bratstva i jedinstva«, zbog kojega je Hrvatskoj »uskraćena mogućnost izravnoga saobraćanja sa svijetom« naprosto ne drži vodu. Talan kulturu nažalost razumijeva u tradicionalnom, nacionalnom ključu, smatrajući da je jedini način popularizacije određene književnosti upravo onaj ostvaren putem državničkih posjeta, inicijativa pojedinoga veleposlanstva ili akademskih ustanova, niječući time spontano i životno bujanje izvan protokolarnih izložaba ili projekata na državnoj razini. Činjenica da su suvremeni hrvatski pisci apsolutna nepoznanica u portugalskom kulturnom krajoliku, dok istovremeno u nas dolazi do prave poplave izdanja suvremene portugalske proze i poezije, govori ponajprije o čitateljskom interesu potaknutu trudom nekolicine entuzijastičnih prevoditelja te egzotičnim i magijskim imidžom spomenutim na početku ovoga teksta, a ne o portugalskoj kulturnoj diplomaciji. U nas se uglavnom prevodi ono što je čitateljima zanimljivo — dakle, suvremeni autori — dok su portugalskoj publici uglavnom poznati autori iz vremena Marulića, zanimljiviji književnim znanstvenicima negoli znatiželjnu puku željnu dobre knjige. Stoga mi se čini da je iznimno slaba recepcija hrvatske literature u Portugalu više stvar nedostatne izvaninstitucionalne promocije i nepovoljna spleta okolnosti negoli protokolarnih napora usmjerenih na puko pružanje informacija o kulturnoj baštini. Fantazmatska slika o tri tisuće kilometara udaljenoj zemlji čiji nacionalni duh određuju kavanske popijevke prepune čeznutljive patnje, najbolji je promotor portugalske literature; bila ona dobra ili loša, za ovdašnje čitatelje i dalje nosi trajni okus izmaštana svijeta, do outro lado do mar.

Tonči Valentić