Odraz naših lica

O stručnom savjetovanju Povijesne žbuke — konzervatorski pristup, Restauratorski centar Ludbreg, Hrvatski restauratorski zavod, Ludbreg, 4–15. srpnja 2005.

Odraz naših lica

Ako bismo čuvali samo oblik, a ne i građu od koje je sačinjen, povijesne građevine uskoro bi postale krivotvorine, a spomeničke vrijednosti na sigurnu putu da postanu povijesne neistine

Pod naslovom Povijesne žbuke — konzervatorski pristup održan je trodnevni ciklus predavanja u Ludbregu, u dvorcu Batthyany, i desetodnevna konzervatorsko–restauratorska radionica u Kapeli sv. križa u selu Križovljan kraj Ludbrega. Savjetovanje je organizirao Hrvatski restauratorski zavod u suradnji s njemačkim Sveučilištem primijenjenih znanosti u Potstdamu. Cijeli događaj ostvaren je uz financijsku potporu Ministarstva kulture RH. Istaknuti njemački stručnjaci, profesori Werner Koch i Steffen Laue, izložili su kratki pregled materijala i tehnika primijenjenih tijekom povijesti europske arhitekture, obrazložili uzroke njezina propadanja te konzervatorske metode koje primjenjuju u vlastitom radu.

ŽBUKA KAO POVIJESNI DOKUMENT

Polazište njihova konzervatorskog pristupa teza je da je povijesna žbuka povijesni dokument, bez obzira da li je dio građe zidova pa je njezina funkcija vezivna ili ona prekriva građu zidova i nositelj je bojenog ili slikanog sloja koji određuje izgled građevine. Profesor Koch u predavanjima je upozorio da svaka građevina ili zidna slika znače svijet za sebe te stoga traže individualan pristup. No iskustvo spomenutih stručnjaka pokazalo je da je veoma važno uspostaviti opća načela od kojih ne odstupamo »bez obzira da li je je riječ o seoskoj crkvi ili Michelangelovoj fresci«. Takav pristup nimalo neće iznenaditi stručnjake konzervatore i restauratore, no možda će začuditi širu javnost. Naime, povijesnim žbukama nazivamo žbuke na građevinama iz starijih povijesnih razdoblja. To su građevine koje imaju ponajprije dokumentarno–povijesnu vrijednost. One su zbog starosti, uporabe novog materijala i novih tehnika gradnje kao i novih društvenih potreba sve malobrojnije i izložene propadanju. Povijesne građevine najčešće povezujemo s pojmovima historijski spomenik, spomenik kulture ili, u novije vrijeme sve češći, kulturno dobro i kulturna baština, koji upućuju na spomen, sjećanje, pamćenje, svjedočanstvo ili pak na nasljeđivanje, baštinjenje kulturnih vrijednosti. U čemu se krije i otkriva spomeničnost spomenika? Koje su to vrijednosti koje nastojimo sačuvati i baštiniti? Vrijednosti koje nekim ostvarenjima nastojimo sačuvati i baštiniti mogu biti povijesne, društvene, emotivne, estetske, ambijentalne, oblikovne, znanstvene, gospodarske. Građa, žbuka, gređe, stolarija, bravarija, popločenje čine oblikovnu tvarnost svake građevine. Neki od njih imaju visoku zanatsku vrijednost, ponekad i umjetničku. U većini slučajeva njihova je vrijednost dokumentarna. Povijesne žbuke svjedoče nam od kojeg je materijala građevina građena, kojim alatom, u kojoj tehnici. Gubitkom originalne žbuke ostajemo bez brojnih podataka o građevini, kako o njezinu izvornom izgledu, tako i o promjenama koje su se na njoj događale tijekom vremena. Njezin sastav i struktura dio su strukturalnog identiteta građevine. Stoga nije nimalo preuzetno reći da je povijesna žbuka pretpostavka autentičnosti povijesne arhitekture. Spomeničke vrijednosti otkrivaju se u oblicima i materijalnoj strukturi (konstrukciji) svakog spomenika. Materijalna supstancija nosilac je značenja. Drugim riječima, čuvajući oblik čuvamo i vrijednosti koje su sadržane u tom obliku. Čuvamo li autentičnu materijalnu građu, čuvamo i autentičan oblik, a time i autentične spomeničke vrijednosti. Ako bismo čuvali samo oblik, a ne i materijal od kojeg je sačinjen, povijesne građevine uskoro bi postale krivotvorine, a spomeničke vrijednosti na sigurnu putu da postanu povijesne neistine. Razumijevanje odnosa između materijalne strukture spomenika i nematerijalnih vrijednosti koje on u sebi nosi pretpostavka je ispravna postupanja s kulturnom baštinom, a time i nasljeđivanja.

UDIO PRIRODNIH ZNANOSTI

Profesori Koch i Laue naglašavaju da je u znanstvenom, metodološki razrađenu konzervatorskom pristupu od posebne važnosti izrada opsežne dokumentacije o građevini, ali i o konzervatorskim postupcima koji su se tijekom istraživanja i obnove na građevini primjenjivali. Govoreći o prirodoznanstvenim istraživanjima žbuka, profesor Laue istaknuo je da je u slučaju konsolidacije povijesnih žbuka važno imati na umu da nov materijal ne modificira kemijske i fizičke mogućnosti kao ni estetske osobine povijesnih žbuka i zidnih slika. Da bismo prevenirali takvu opasnost, upozorio je, moramo znati točan kemijski sastav uporabljena materijala. Ne smije se rabiti materijal s kojim se nema dovoljno iskustva, zbog čega predlaže da se izradi dokumentacija rabljena materijala s nazivima proizvođača i tehničkim uputama. Također je potrebno zabilježiti primijenjene recepte i sve konzervatorsko–restauratorske postupke da bi se ti podaci mogli iskoristiti u budućim konzervatorskim intervencijama. Osim toga, takva je dokumentacija nužna i za širenje informacija o spomeniku kulture kako bismo povećali sveopće znanje o kulturnoj baštini i načinima kako je čuvati. To je ukratko uloga konzervatora–restauratora kako je vide spomenuti stručnjaci. Suradnja s istaknutim stručnjacima iz drugih zemalja, osobito iz Njemačke, trajna je u odjelu Hrvatskoga restauratorskog zavoda u Ludbregu, u dvorcu Batthyany. U kolovozu 2003. organizirano je slično stručno okupljanje, koje se također sastojalo od predavačko–teoretskog i praktičnog dijela. Taj oblik djelatnosti Hrvatskoga restauratorskog zavoda bitno pridonosi unapređivanju konzervatorsko–restauratorske prakse u nas, ali, što je jednako važno, omogućava stalno usavršavanje naših stručnjaka za to područje zaštite spomenika, kao i školovanje mladih ljudi. Samo sustavnim naporima moći će se i u nas provesti aktivna zaštita spomenika na razini najboljih suvremenih europskih iskustava. U vremenu globalizacije, u kojem kulturna baština postaje jedna od ključnih pretpostavki prepoznavanja vlastita identiteta, a isto tako i sve važniji dio turističke ponude, gospodarski resurs par excellence, potrebno je prepoznati važnost te problematike i potrebu da se što prije sustavno reagira. Spomenici imaju auru bezvremenosti jer se u njima zrcali i sastaje ljudska prošlost, sadašnjost i budućnost. Kakav će biti susret s vlastitom prošlošću i kakav će biti odraz naših lica u tom susretu, ovisi isključivo o nama.

Anita Zlomislić