Na Ivi / Ivanu glazba ostaje!

Isplatilo se biti svjedokom rasta dirigenta Ivana Repušića i violinista Ive Dropulića kao glavnih nositelja prve Crvene oktave Zagrebačke filharmonije po povratku s burovite japanske turneje i štih–pokusa za ogledna nastupa u Vukovaru

Vrijedilo je i drugi put u kratku vremenu, a na samu početku koncertne sezone, izdržati maksimalnu neudobnost, kažu još neizrađenih, a skupih, vrlo skupih i ponovno kažu, pod sumnjivim okolnostima pribavljenih, novih stolaca Dvorane Lisinski. Isplatilo se i usprkos zgodnoj grafici sa čak dva, dakako, pogrešno ispisana Ivana u zaglavlju programske cedulje, biti svjedokom rasta dirigenta Ivana Repušića i violinista Ive Dropulića kao glavnih nositelja prve Crvene oktave Zagrebačke filharmonije po povratku s burovite japanske turneje i štih–pokusa za ogledna nastupa u Vukovaru. A da je tomu baš tako i da baš na Ivi/Ivanu glazba nam od mladih, domaćih reproduktivnih novovalaca ostaje, lijepo se osjetilo već u hipu istina još nesavršeno zaokruženih, ali i stalnim usponom oplemenjenih interpretativnih detalja, što je na koncu i polučilo uspjeh vrijednih umjetničkih dosega. I tko zna, možda se iskustvo s japanskih otočja i zagrebački 25. rujna već sad mogu označiti kao stanovita prekretnica u pretežito opernoj karijeri mladoga Zadranina Ivana Repušića, u čijemu se temperamentu s dinamičnom gestom i hiperkretnjom prepoznaje škola učitelja Vjekoslava Šuteja, s pridjevkom vlastita puta u proučavanju i ozvučavanju velikih simfonijskih partitura. U svakom slučaju i usprkos nelijepu slučaju oko Điđi–sindroma i prilike što se po narodnoj, »nekome ukaže kad drugi (prividno) potone«, maestro Repušić na dobru je i poštenu putu dirigenta od formata, kojemu orkestar vjeruje i uzvraća najbolje. Čak i onda kada o 85. rođendanu u nas slabo poznata i izvođena hrvatskoga skladatelja s dugogodišnjim djelovanjem u Njemačkoj, Nikole Glassla, izvodi cjelovitu inačicu autorova djela Sinfonietta drammatica (Ferne Heimat) iz 1965. Jer, akademski kruto uvezano neotrostavačje hindemitskoga tipa i nije glazba od najreprezentativnijih stranica hrvatske baštine prošloga stoljeća, a odabrani gudački korpus zacijelo se mogao i drukčije i maštovitije povezati u cjelinu uzbudljivije dramatike i pridružene joj elegičnosti središnjega Andante sostenuta, te punktirajuća pulsa za zaključni Allegro s proširenim oznakama do Lenta kao kakva (i) izvanglazbena promišljaja svijeta s kojim dijelimo viziju vječnosti. A tom je svijetu, i novome i starome sa sjajem briljanta izbrušena dijamanta, antologijsku sliku već odavna podario Antonin Dvořak, dok će i doslovno vatren tempo s furiozno opasnim i po rubovima teško izdržljivim, ali u konačnici i sustignutim brzacima od američkoga zova za Allegro con fuoco iz 9. simfonije u e–molu, u potpunosti afirmirati điđijevski obojena, a ipak samo svoga Ivana Repušića kao novorođena stanovnika Novoga (dirigentskoga) svijeta i poretka. Harmonija je uspostavljena, pozicija autoriteta također: sve je ostalo u dogovoru mudrih muzičara iza kojih stoji institucija orkestra, te njihova dirigenta kao solera, ali i prijenosnika važnih partiturnih vrenja. I to se na sliku i priliku Dvořaka — Čeha »iz novoga svijeta« sa svim melodijskim i harmonijskim kolopletom staroga (europsko–slavenskoga) i novoga (američko–indijanskoga) duha, doista i dogodilo u provedbi raspoloženo zvučeće Zagrebačke filharmonije i solističkih izdvojenica engleskoga roga, klarineta, flaute, pic

cola i djelomično limenih puhača, a sve pod vodstvom dobra zanata i muzikalno kontrolirane iskre od manualnoga praska po cijelome tijelu dirigenta Repušića. Jedan je drugi Ivan, pak, imena Ivo s violinom u ruci i s prezimenom glazbeničke obitelji Dropulić, srčano povratio odavna potamnio sjaj takozvane humlovske guslačke škole, u njegovu primjeru obogaćenu i ranobugarskim spoznajama te kasnije i učenjem kod Tonka Ninića i Rusa Leonida Sorkova na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji. Tek mu je devetnaesta, a za gudalom, lijepim, zvonkim, čvrstim tonom svladava i najudarnije guslačke koncerte poput omiljena Mendelssohnova u e–molu. Ima još mjesta, jasno, razvoju cjelovite interpretacijske koncepcije s možda manje glissandom natopljena (ruskoga!) legata, a više apsolutne čistoće u intonaciji za najviše pozicije, kao vrline svake očekivano dijabolično artikulirane guslačke ličnosti. No, mladost je prednost koja među izabranima ne postaje svakim danom sve manja, na čijoj se crti uvjerljivosti sada zatekao i nemali dar Ive Dropulića u sudaru s tehnički i muzički izvanredno zahtjevno postavljenom strukturom 2. violinskoga koncerta. I glatko je i logično primirio i pomirio mladi guslač odjeljke supervirtoznih pasaža iz trećega stavka s onim lirskima za ranoromantični pjev središnjice i njegova lajtmotivičkoga izvorišta u sjetno pokretljivoj temi cijeloga Koncerta. A to su naznake potencijala što ne obećava brda i doline, nego u pametnoj raspodjeli radom priskrbljenih kamata bez diranja u znanjem osiguranu glavnicu najavljuje budućnost postojanih vrednota na duge staze. Možda baš onakve kakvima od prvoga pojavljivanja na javnoj pozornici vjerno služe i sopranistica Lidija Horvat Dunjko i orguljašica Ljerka Očić kao dvije posvema posebne osobnosti hrvatske glazbene scene. I baš će naglašena osobnost dviju umjetnica u skladu fino uravnotežena supartnerstva za vokalno–instrumentalni slog profinjeno otvoriti novi, jedanaesti po redu krug kućnih koncerata u Salonu Očić (6. listopada), gdje su kajda uz kajdu, poput kakva šarena bidermajerskoga stručka, Zipoli i Cecchini mirisali Scarlattija, Frescobaldija i Durantea s pogledom na Haendela, Haydna i Amadeusa Mozarta. Odjenuvši se, dakle, širokom stilskom dugom, umilno topli sopranski zov Lidije Horvat u besprijekornoj je legato–ornamentici slijedio birane odjeljke barokne i klasične pjesme, odnosno oratorijsko–koncertne (motetske) arije s uresom tehnički bravurozno donesenih koloratura. Iskustvena postojanost u orguljanju Ljerke Očić na takvu je i vizualno i likovno efektnu scenu uzvratila nikad rutinom, uvijek visoko postavljenim izvođačkim kriterijima rijetko nadahnute registracije i majstorstva pri izboru boje i tonske raznovrsnosti. Poput, primjerice, ganutljiva suglasja za Cecchinijev madrigal Hor mai, iznad i ispod čijega se monodijskoga zapjeva u mrmoru prigušena svjetla caklila kraljica od orguljskoga višeglasja.