Moćni princ tame

Moćni princ tame

Budući da je redatelj Balikó predstavu gradio s naglaskom na dijalozima i monolozima likova, najveći dio tereta morali su iznijeti tumači glavnih likova. A oni nisu zakazali

Bez obzira kojoj generaciji pripadali, rijetki su među nama oni koji se ne sjećaju Junaka Pavlove ulice, romana i danas prisutnog na popisu osnovnoškolske lektire, no manje je poznato da je Ferenc Molnár, jedan od poznatijih mađarskih književnika, proboj na međunarodnu scenu ostvario dramom. Njegova »kazališna igra u tri čina« Đavo prvi se put našla na repertoaru osječkoga kazališta još 1910, nekoliko je puta pod različitim redateljskim vodstvom obnavljana, a njome je 7. listopada ove godine otvorena i 99. kazališna sezona osječkoga HNK. Specifičnost je izvedbe u tome što se realizirala u suradnji s dvama kazalištima iz Pečuha: Mađarskim narodnim kazalištem i Hrvatskim kazalištem, iz kojih su posuđeni ne samo kostimi (Márta Pilinyi), dekor i scenska oprema (Bálázs Horesnyi) nego i redatelj Tamás Balikó, dramaturg István Simon i glumac Slaven Vidaković. Naslovna uloga Đavla povjerena je također gostujućem glumcu, Zagrepčaninu Mislavu Čavajdi, kojega će hrvatska javnost vjerujem još dugo vezati uz prvu hrvatsku sapunicu, Villu Mariju. Sažeto, Molnárov Đavo mogao bi se odrediti kao pitka komedija, s blagim pomakom u nadrealno, građena na binarnim oprekama, muškarac–žena, svijest–podsvijest, duhovno–materijalno, racionalno–emocionalno, samosvjesno–samozatajno... komedija u kojoj glavnu pomutnju izazivaju žene, točnije raskorak između njihovih skrivenih želja i ponašanja. Ženski karakteri dijelom su oblikovani pod utjecajem ženomrzačkih Freudovih, Weiningerovih i Nietzscheovih stajališta, a muškarci su ili racionalni poslovni ljudi ili umjetnici kojima pak te žene oduzimaju rasudnu moć ili stvaralačku energiju. Petlju koja je nastala Jolantinom (Tatjana Bertok Zupković) udajom za bogatoga Alfreda (Slaven Vidaković), iako je Jolanta bila, i još je, zaljubljena u slikara Ivu (Vjekoslav Janković), koji prema njoj gaji iste osjećaje pa iz te silne ljubavi Ivo na Jolantin nagovor pristaje uzeti za ženu njezinu prijateljicu Elsu (Sandra Tankosić) te time iz svog života maknuti model Marišku (Nela Kočiš), pritom su

naravno i Elsa i Mariška zaljubljene u Ivu… teško da može razriješiti ovozemaljska sila. I tu na scenu stupa Đavo (Mislav Čavajda).

Veliki manipulator

No, ovdje Đavo ipak nije svemoćno klasično utjelovljenje zla, zavodnik ili krvnik koji pod svaku cijenu želi izazvati pad duha i čovjeka lišiti Božje milosti, nego biće čija je moć rasuđivanja iznadprosječna, biće koje bez posebna napora može prodrijeti u skrivene misli, podsvijest drugog i s najvećom točnosti predvidjeti njegove reakcije. Navedene osobine Đavo koristi da usmjeri ponašanje drugih likova u svrhu odbacivanja nametnutih društvenih normi, krinki lažnog morala, drugim riječima, da ih ohrabri da zakorače na put svoje prave naravi. Ulogu takva Đavla može odigrati vanjski drugi, bio on s ovoga ili onoga svijeta, ali i naše unutarnje, drugo ja. Pod njegovim će utjecajem Elsa i Mariška odabrati put prostitucije (!) skrivene pod prozirni veo slikarskog modela, a Jolanta i Ivo konačno utažiti dugo zatomljivanu međusobnu seksualnu žudnju… Kostimografija, scenografija i glazba vjerno i nenametljivo dočaravaju početak 20. stoljeća, pa su i ostale tek u ulozi nužnih kulisa. Budući da je redatelj Balikó predstavu gradio s naglaskom na dijalozima i monolozima likova, najveći dio tereta morali su iznijeti tumači glavnih likova. A oni nisu zakazali. I tako je nastala pitka komedija (kakve u Osječana uglavnom imaju dobru prođu pa vjerujem da ni Đavo neće razočarati ovdašnju publiku), nažalost ipak slabije kvalitete negoli su prošlosezonski Cyrano de Bergerac u Svibenovoj režiji ili Desdemona, koju je na osječku scenu postavio Rene Maurin.

Kristina Peternai