Minuciozno propitivanje

Minuciozno propitivanje

U suradnji s Hrvatskim društvom skladatelja i Hrvatskom radio–televizijom Cantus u seriji Hrvatski suvremeni skladatelji na produkcijski visokoj razini izdaje autorske kompaktne diskove mahom modernistički usmjerenih hrvatskih kompozitora. Posljednji je u nizu Ruben Radica, jedan od beskompromisnih istražitelja glazbene strukturalnosti. Na nosaču zvuka ostvaren je pregled njegova stvaralaštva u rasponu od prvih vrhunaca zrelosti skladbom K a za dvije instrumentalne skupine i sintetizator iz 1977. pa sve do relativno recentnih ostvarenja nastalih u povodu 900. godišnjice grada Zagreba (XIII. ura, dva soneta Antuna Gustava Matoša za tri zbora i orkestar) i 1700. godišnjice rodnoga Splita (Tri sonetne bagatele za /recitatora i/ instrumentalni sekstet na tekstove Ante Tresića Pavičića, Vladimira Nazora i Iva Vojnovića).

Razumijevanje zamršenoga

Uz opasku da je možda previše minutaže CD–a poklonjeno Pasiji za bariton i tri instrumentalne skupine iz 1981, djelu velikih razmjera, a kvalitativno možda nešto manje reprezentativnom u okvirima skladateljeva stvaralaštva, disk pruža pouzdani generalni uvid u Radičin skladateljski svijet. Tri vokalne skladbe svjedoče o autorovoj trajnoj zaokupljenosti pjesničkom versifikacijom i formom, čiji izbor uvijek diktira njegov subjektivni senzibilitet. Međutim, minuciozno propitivanje glazbenih struktura, bilo da je riječ o usustavljivanju odnosa među parametrima, potiranju razlika između glazbene horizontale i vertikale ili problemima simetrije, jednako je na djelu u semantički bremenitim vokalnim skladbama, kao i u saksofonskim minijaturama Četiri studije ustrajnosti za saksofonski kvartet iz 2000. te u već spomenutoj instrumentalnoj skladbi većih razmjera, K a, čiji naslov najšire moguće shvaćeno sugerira kretanje prema nekom cilju. Posljednja kompozicija širem je slušateljstvu vjerojatno najzanimljivija zbog izrazito inovativne uporabe sintetizatora u tandemu s koloristički bogatim orkestrom, pa bi možda njezino smještanje na kraj nosača zvuka bilo primjerenije. No, i najravnodušniji slušatelj uza svu Radičinu avangardističku intelektualnu glazbenost čut će u ovim skladbama nešto od njegove humanističke emocionalnosti, ako ništa drugo onda u spokoju akordnih završetaka skladbi: orguljskoj posveti djedu Josipu Hatzeu u K a, dursko–trozvučnim zaključenjem Matoševa Notturna u XIII. uri ili u gudačkom pjevu obredne Code u Pasiji. Raznolike hrvatske izvodilačke snage kvalitetno su interpretirale sve skladbe na nosaču zvuka, osim nešto manje dotjerane izvedbe uživo XIII. ure, a pohvale treba svakako uputiti i detaljno opremljenoj popratnoj knjižici, koja reprodukcijom pjesničkih predložaka i analitičkim tekstovima zavidne razine svakako daje prinos procesu razumijevanja zamršenoga, ali visoko svrsishodna glazbenoga jezika Rubena Radice.

Ivan Ćurković