MANJE MOŽE BITI VIŠE, MNOGO VIŠE

MANJE MOŽE BITI VIŠE, MNOGO VIŠE

Autori su dojmljivu preciznu tkanju izvanjski oskudne, a iznutra sve dramatičnije naracije Sina — podarili i točne trenutke kada će se sudbinski važne rečenice izgovoriti

Mnogoj se glasovitoj filmskoj braći (Vasiljevi, Tavijanijevi, Cohenovi...) priključio, s početka trećeg milenija, još jedan svjetski respektabilan bratski par, onaj Dardenneovih — Jean–Pierrea i Luca. Belgija im je domovina, skupa pišu scenarije, zajedno ih režiraju, osvojili su kritiku i stekli simpatije publike, vlasnici su dvaju kanskih Grand Prixa i brojnih drugih festivalskih priznanja. U Cannesu je karakterni glumac Olivier Gourmet — tumačeći u filmu Sin spomenutih redatelja ulogu učitelja Oliviera u školi za obrazovanje problematičnih dječaka — osvojio glavnu nagradu; tu je nagradu, posve zasluženo, mogao dobiti i mladac Morgan Marinne u ulozi maloljetna prijestupnika Francisa, koji je s jedanaest godina, u nespretnu pokušaju pljačke, nehotice ubio Olivierova sina da bi, nakon odsluženih pet godina zatvora i svojevrsna izgona iz vlastite obitelji, kao stolarski šegrt dospio u Olivierovu grupu. Uz njih se dvojicu — u skladu sa strogom izlagačkom strategijom Sina — nakratko pojavljuje i bivša Oliviereova supruga Magali (Isabella Soupart), koja je duboko stresan gubitak sina pokušala kompenzirati bijegom iz braka i novom trudnoćom. Sada se postavlja nadasve izazovno pitanje koje glasi: čime to Dardenneovi uspijevaju držati budnom gledalačku pozornost stotinjak minuta zna li se da radnju nose isključivo učitelj i učenik i da sav dijalog Sina može stati u sedam–osam kartica teksta?! Pitanje se čini još izazovnijim ako ga pokušamo sagledati i u svjetlu činjenice da film, kako ide kraju, dobiva na osjećajnoj sugestivnosti, na dramatičnosti i tjeskobnoj neizvjesnosti.

Izričajni minimalizam

U igri je, rekli bismo, dosljedno proveden izričajni minimalizam koji se umio nadahnuto nositi s izazovnošću nagovještaja, s dramaturški nepogrešivom gradacijom škrtih, ali ubojitih elemenata psihološke drame. Primjerice, dinamična kamera iz ruke (Alain Marcoen) uporno, poput psa tragača, u stopu prati majstora Oliviera, svodeći ga na ruke i noge u pokretu, na leđa ili druge dijelove njegova uvijek užurbana tijela, ali i motreći njegovo vazda ozbiljno lice, koje i samo promatra, istražuje. Ili, sabijajući ga, s pomoću brišućih švenkova, na uski prostor dijaloga između njega — neprestance obuzeta učenikom — i sama učenika, koji se, ne sluteći ništa, tek svojski trudi usvojiti obrtničke vještine.

Na nepopustljivu zaokupljenost kamere junakom, na suzdržanost mikroglume koja sugerira karakter unutrašnjih osjećajnih pomaka škrto otkrivajući i znakovite mijene nijansi u odnosima likova — nadovezuju se naoko jednostavne rečenice što banalni prostor radionice ili auta kojim su Olivier i njegov učenik krenuli na radni zadatak promovira u okrutnu scenu na kojoj će se pokušati razriješiti ponajkrupnija pitanja — ona života i smrti; zapravo, svima je, za projekcije, u dvorani jasno da zdvojni protagonist Olivier upravo na tom kratkom putovanju mora donijeti odluku može li dječaku koji mu je zadavio sina udijeliti — oprost. Dakako, da bi se mogle izreći i tako jezgrovite rečenice kao što su: »Zašto si ga ubio?«, »Opiši mi kako si ga ubio...« ili »Ja sam otac dječaka kojega si ubio«, autori su morali znati (i znali su) — dojmljivu preciznu tkanju izvanjski oskudne, a iznutra sve dramatičnije naracije Sina — podariti i točne trenutke kada će se i kako će se te sudbinski važne rečenice izgovoriti... Dardenneovima nije ponestalo nadahnuća i u osobito kratku, ali eksplozivno žestoku finalu filma, kada će Olivier, s gnjevom u duši i rukama na dječakovu krhkom vratu, morati u trenu odlučiti da li da utrne ili ne dječakov mladi život. Njegova konačna odluka da to ipak ne učini donosi filmu Sin snagu katarzična pročišćenja; kao da je tim činom prokletstvo dalekoga tragičnog događaja napokon skinuto i s učenika (koji se može nadati da je upravo u Olivieru našao svoje novo osjećajno uporište) i s učitelja, koji je činom milosrđa dosegnuo — ljudskost samu.

Petar Krelja