LUTRIJA

Jutro 27. lipnja bilo je čisto i sunčano sa svježom toplinom pravoga ljetnog dana; cvijeće je raskošno cvalo i trava je bila posve zelena. Suseljani su se oko deset sati počeli okupljati na trgu između pošte i banke; u nekim je mjestima bilo toliko mnogo stanovnika da je za lutriju trebalo dva dana i morala je započinjati 26. lipnja, ali u ovom selu, u kojem je bilo samo tristotinjak ljudi, za cijelu lutriju trebalo je manje od dva sata, tako da je mogla započeti u deset sati ujutro i završiti u vrijeme koje je dopuštalo mještanima da stignu domovima za podnevni objed. Jasno, najprije su se okupila djeca. Nastava je nedavno prestala zbog ljetnih praznika, i većinu njih nelagodno je tištao osjećaj slobode; naginjali su tihu okupljanju prije nego što bi provalili u bučnu igru, i njihov se razgovor još svodio na razred i učitelja, na knjige i ukore. Bobby Martin bio je već natrpao džepove kamenjem, a ostali su dečki uskoro slijedili njegov primjer, odabirući najglatkije i najzaobljenije kamenje; Bobby i Harry Jones i Dickie Delacroix — mještani su to ime izgovarali Dellacroy — nakupili su poprilično veliku hrpu kamenja u jednom kutu trga i čuvali je pred napadima drugih dječaka. Djevojke su stajale po strani, razgovarale međusobno i preko ramena pogledavale dečke, a vrlo mala djeca valjala su se u prašini ili držala za ruke starije braće i sestara. Uskoro su se počeli okupljati ljudi, nadzirući djecu, razgovarajući o sjetvi i kiši, traktorima i porezima. Stajali su zajedno, daleko od gomile kamenja u kutu, i njihove su šale bile tihe i više su se smiješili nego smijali. Žene su stigle ubrzo nakon muževa, odjenute u izblijedjele kućne haljine i džempere. Pozdravljale su jedna drugu i izmjenjivale male tračeve dok su odlazile da se pridruže muževima. Uskoro su žene, stojeći uz svoje muževe, započele dozivati djecu, i djeca su nevoljko prilazila, nakon što ih se zvalo četiri ili pet puta. Bobby Martin umaknuo je dohvatu majčine ruke i smijući se otrčao natrag do hrpe kamenja. Njegov otac progovorio je oštro, i Bobby se odmah vratio i zauzeo mjesto između oca i starijega brata. Lutriju je vodio — kao i plesove na trgu, omladinski klub, program uoči Svihsvetih — gospodin Summers, koji je imao vremena i snage da ih posveti gradskim događanjima. Bio je okrugla lica, srdačan čovjek koji se bavio trgovinom ugljena, a ljudi su ga žalili, jer nije imao djece i žena mu je bila vrlo svadljivo stvorenje. Kad je stigao na trg, noseći crnu drvenu kutiju, podigao se žamor među mještanima, a on je mahnuo i doviknuo: »Danas malo kasnimo, ljudi.« Slijedio ga je poštar, gospodin Graves, noseći tronožac, i tronožac je postavljen nasred trga, a gospodin Summers na nj je položio kutiju. Mještani su se držali podalje, ostavljajući prostor između sebe i stolca, i kad je gospodin Summers rekao: »Hoće li mi netko od vas, ljudi, pomoći?«, nastalo je oklijevanje prije nego su dva čovjeka, gospodin Martin i njegov stariji sin, Baxter, prišli da bi čvrsto držali kutiju na stolcu dok je gospodin Summers miješao papiriće u njoj. Originalni pribor za lutriju bio je davno izgubljen, i crna kutija koja je sada počivala na stolcu bila je u uporabi još prije nego što je bila rođena najstarija osoba u mjestu, stari Warner. Gospodin Summers često je govorio mještanima o izradi nove kutije, ali nitko nije želio poremetiti čak ni toliko tradicije koliko je značila crna kutija. Pričalo se da je današnja kutija bila djelomično napravljena od dijelova kutije koja joj je prethodila, one koja je bila napravljena kad su se prvi ljudi naselili ovamo da bi ustanovili mjesto. Svake bi godine, nakon lutrije, gospodin Summers započeo govor o novoj kutiji, ali svake je godine puštano da stvar izblijedi, a da ništa nije učinjeno. Crna kutija postajala je svake godine sve trošnija; sad više nije bila potpuno crna, nego poprilično napukla s jedne strane, gdje se vidjela izvorna boja drva, a mjestimično je bila izblijedjela ili umrljana. Gospodin Martin i njegov stariji sin Baxter čvrsto su držali crnu kutiju na stolcu dok je gospodin Summers rukom temeljito ispremiješao papire. Pošto je toliko toga u obredu bilo zaboravljeno ili odbačeno, gospodin Summers uspješno je zamijenio komadićima papira drvene pločice, koje su bile rabljene pokoljenjima. Drvene pločice, dokazivao je gospodin Summers, bile su izvrsne kad je mjesto bilo maleno, ali sad kad je populacija veća od tri stotine i vjerojatno će nastaviti rasti potrebno je upotrebljavati nešto što bi lako stalo u crnu kutiju. Noć prije lutrije gospodin Summers i gospodin Graves pripremili su komadiće papira i stavili ih u kutiju, koja je onda odnesena u sef u poduzeću za trgovinu ugljenom gospodina Summersa i zaključana, dok gospodin Summers nije bio spreman da je sljedećega jutra odnese na trg. Ostatak godine kutija se čuvala ponekad na jednom, ponekad na drugom mjestu; jednu godinu provela bi u štaglju gospodina Gravesa, a drugu na podu u pošti, a ponekad bi bila ostavljena na polici u Martinovu dućanu živežnim namirnicama. Mnogo toga trebalo je obaviti prije nego što bi gospodin Summers proglasio lutriju otvorenom. Trebalo je sačiniti popise glavara obitelji, glavara kućanstava u svakoj obitelji, članova svakoga kućanstva u svakoj obitelji. Postojao je i valjani način da gospodin Summers prisegne pred upraviteljem pošte kao lutrijski službenik; neki ljudi pamtili su da je jednoć postojala stanovita vrsta recitacije, koju je izvodio lutrijski službenik, stanoviti površni, nemelodični pjev koji je svake godine bio obvezno odverglan; neki ljudi vjerovali su da je lutrijski službenik stajao tako i tako dok ga je izgovarao ili pjevao, drugi su vjerovali da je morao hodati između ljudi, ali prije mnogo i mnogo godina bilo je dopušteno da se zanemari taj dio obreda. Postojao je također obredni pozdrav koji je lutrijski službenik morao upotrebljavati obraćajući se svakoj osobi koja bi došla da izvlači iz kutije, ali i to je promijenjeno s vremenom, dok se sada nije smatralo da je dovoljno da službenik samo razgovara sa svakom osobom koja mu pristupi. Gospodin Summers bio je izvrstan u svemu tome; u svojoj čistoj bijeloj košulji i modrim trapericama, s jednom rukom bezbrižno opuštenom na crnoj kutiji, izgledao je vrlo mjerodavno i važno dok je u beskraj razgovarao s gospodinom Gravesom i Martinovima. Upravo kad je gospodin Summers napokon prestao govoriti i okrenuo se okupljenim mještanima, gospođa Hutchinson stizala je užurbano stazom prema trgu, s džemperom prebačenim preko ramena, i polako se uvukla na mjesto straga u mnoštvu. »Potpuno sam zaboravila koji je dan«, rekla je gospođi Delacroix, koja je stajala do nje, i obje se lagano nasmijaše. »Mislila sam da moj stari iza kuće slaže drva«, nastavila je gospođa Hutchinson, »a onda sam pogledala kroz prozor i djece nije bilo, i onda sam se sjetila da je dvadeset i sedmi i došla trčeći.« Obrisala je ruke o pregaču, a gospođa Delacroix rekla je: »Ipak, stigla si na vrijeme. Oni još tamo razgovaraju.« Gospođa Hutchinson istegnula je vrat da bi vidjela kroz mnoštvo i ugledala muža i djecu kako stoje blizu pročelja. Dotaknula je ruku gospođe Delacroix u znak pozdrava i započela se probijati kroz mnoštvo. Ljudi su se dobroćudno razmicali da bi je propustili; dva ili tri čovjeka rekoše glasom dovoljno glasnim da bi se čuo u mnoštvu: »Evo dolazi tvoja žena, Hutchinsone«, i: »Bille, ipak je stigla nakon svega.« Gospođa Hutchinson došla je do supruga, i gospođa Summers, koja ju je očekivala, rekla je veselo: »Mislila sam da ćemo morati nastaviti bez tebe, Tessie.« Gospođa Hutchinson rekla je uz smiješak: »Ne bi valjda htjela da ostavim posuđe u sudoperu, bi li, Joe?«, i laki smijeh odjeknuo je kroz mnoštvo dok su se ljudi vraćali na svoja mjesta nakon dolaska gospođe Hutchinson. »Dobro, sada«, rekao je trijezno gospodin Summers, »možda je najbolje da započnemo, da završimo, da bismo se mogli vratiti poslu. Ima li nekoga tko nije ovdje?« »Dunbar«, reklo je nekoliko ljudi. »Dunbar, Dunbar.« Gospodin Summers pogledao je na svoju listu. »Clyde Dunbar«, rekao je on. »To je točno. Slomio je nogu, nije li? Tko izvlači za njega?«

»Ja, valjda«, rekla je neka žena, i gospodin Summers se okrenuo da je pogleda. »Žena izvlači za muža«, rekao je gospodin Summers. »Nemaš li ti odrasla momka da to učini za tebe, Janey?« Premda je gospodin Summers i svatko drugi u mjestu savršeno dobro znao odgovor, bila je dužnost lutrijskoga službenika da formalno postavlja takva pitanja. Gospodin Summers iščekivao je s izrazom pristojna zanimanja dok je gospođa Dunbar odgovorila. »Horaceu je tek šesnaest«, rekla je gospođa Dunbar sa žaljenjem. »Mislim da ove godine moram zamijeniti svoga čovjeka.« »Točno«, rekao je gospodin Summers. Stavio je bilješku na listu koju je držao. Onda je upitao: »Izvlači li Watsonov dječak ove godine?« Visoki momak unutar gomile podigao je ruku. »Ovdje«, reče. »Ja izvlačim za svoju majku i sebe. Treptao je živčano očima i sagnuo glavu dok je nekoliko glasova u mnoštvu izgovaralo stvari kao »Dobro momče, Jack«, i »Sretan sam što vidim da tvoja majka ima muškarca da to učini.« »Dobro«, rekao je gospodin Summers, čini se da smo svi tu. Je li stari Warner uspio doći?« »Ovdje«, rekao je glas, i gospodin Summers potvrdio je glavom. Mnoštvo je odjednom utihnulo kad je gospodin Summers pročistio grlo i pogledao na listu. »Spremni? Sad ću čitati imena — najprije glave obitelji — i ljudi prilaze i uzimlju papirić iz kutije. Držite papirić smotan u ruci ne gledajući ga dok se svi nisu izredali. Je li sve jasno?« Ljudi su to učinili toliko puta da su samo upola slušali upute; većina ih je šutjela, prelazila jezikom preko usana, ne pogledavajući uokolo. Onda je gospodin Summers visoko podigao jednu ruku i rekao: »Adams.« Čovjek se izvukao iz gomile i prišao. »Bok, Steve«, rekao je gospodin Summers, a gospodin Adams je rekao: »Bok, Joe.« Cerekali su se jedan drugomu bez smisla za šalu i živčano. Onda je gospodin Adams posegnuo u crnu kutiju i uzeo premotani papirić. Držao ga je čvrsto za jedan od kutova dok se okretao i užurbano se vratio na svoje mjesto u gomili, gdje je stajao malo podalje od svoje obitelji, ne pogledavajući na svoju ruku. »Allen«, rekao je gospodin Summers. »Andrews… Bentham.« »Čini se kao da više uopće ne postoji vrijeme između lutrija« ; rekla je gospođa Delacroix gospođi Graves u posljednjem redu. »Čini se kao da je posljednja bila prošli tjedan.« »Vrijeme zacijelo ide brzo«, rekla je gospođa Graves. »Clark… Delacroix.« »Eno ide moj stari«, rekla je gospođa Delacroix. Zadržavala je dah dok je njezin suprug otišao naprijed. »Dunbar«, rekao je gospodin Summers, i gospođa Dunbar mirno je otišla do kutije dok je neka žena govorila: »Idi, Janey«, a druga je rekla: »Eno je ide.« »Mi smo sljedeći«, rekla je gospođa Graves. Gledala je kako gospodin Graves prilazi okolo sa strane kutije, ozbiljno pozdravlja gospodina Summersa i izabire ceduljicu papira iz kutije. Sada je već posvuda u mnoštvu bilo ljudi koji su držali male premotane papiriće u krupnim šakama, neprestano ih nemirno prevrćući. Gospođa Dunbar i njezina dva sina stajali su zajedno, gospođa Dunbar držala je ceduljicu.

»Harburt… Hutchinson.« »Idi tamo, Bille«, rekla je gospođa Hutchinson, i ljudi se u njezinoj blizini nasmijaše. »Jones.« »Priča se«, rekao je gospodin Adams starcu Warneru, koji je stajao do njega, »da tamo u sjevernom selu govore o odustajanju od lutrije.« Starac Warner otpuhnuo je s prezirom. »Čopor ludih budala«, rekao je. »Slušajući mlađariju, ništa nije dovoljno dobro za njih. Što mi znamo, sljedeće što će htjeti jest povratak životu u pećini, nitko više ne radi, živi malo na taj način. Nekad je postojala izreka: ‘Lutrija u lipnju, kukuruz uskoro u žrvnju.’ Prvo što će nam se dogoditi jest da ćemo svi jesti pirjanu kokošju hranu i žir. Uvijek je postojala lutrija«, dodao je razdražljivo. »Dosta je vidjeti mlađeg Joea Summersa tamo gore kako se sa svakim zafrkava.« »Neka mjesta su već napustila lutrije«, rekao je gospodin Adams. »Ničega u tome osim nevolje«, rekao je stari Warner postojano. »Čopor mladih budala.« »Martin.« I Bobby Martin gledao je oca kako odlazi naprijed. »Overdyke… Percy.« »Da barem požure«, rekla je gospođa Dunbar starijem sinu. »Da barem požure.« »Gotovo su završili«, rekao je njezin sin. »Budi spreman da otrčiš kazati tati«, rekla je gospođa Dunbar. Gospodin Summers prozvao je vlastito ime i onda pomno stupio naprijed i izabrao ceduljicu iz kutije. Onda je povikao: »Warner.« »Sedamdeset i sedmu godinu sudjelujem u lutriji«, govorio je stari Warner dok je prolazio kroz mnoštvo. »Sedamdeset i sedmi put.« »Watson.« Visoko momče prilazilo je nespretno kroz mnoštvo. Netko je rekao: »Ne budi živčan, Jack«, a gospodin Summers rekao je: »Polako, sine, imaš vremena.« »Zanini.« Nakon toga nastala je duga stanka, stanka bez daha, dok gospodin Summers, držeći u zraku svoju ceduljicu, nije rekao: »U redu, sumještani.« Za trenutak se nitko nije pokrenuo, a onda su sve ceduljice bile otvorene. Odjednom, sve su žene počele govoriti istodobno, pitajući: »Tko je?«, »Tko je dobio?«, »Jesu li Dunbarovi?«, »Jesu li Watsonovi?« Onda su glasovi počeli govoriti: »Dobili su Hutchinsonovi. Bill.« »Bill Hutchinson je dobio.« »Idi kazati ocu«, rekla je gospođa Dunbar starijem sinu.

Ljudi su se počeli osvrtati uokolo da bi vidjeli Hutchinsonove. Bill Hutchinson mirno je stajao zureći u papir u ruci. Tessie Hutchinson odjednom je povikala gospodinu Summersu: »Niste mu dali dovoljno vremena da uzme bilo koji papir koji želi. Vidjela sam vas. Nije bilo fer.« »Budi dobra, Tessie«, zovnula je gospođa Delacroix, a gospođa Graves rekla je: »Svi smo mi imali iste šanse.« »Zaveži, Tessie«, rekao je Bill Hutchinson. »U redu, onda«, rekao je gospodin Summers, »ovo je obavljeno prilično brzo, a sada moramo malo požuriti da bismo završili na vrijeme.« Provjerio je svoju sljedeću listu. »Bill«, rekao je, »ti izvlačiš za obitelj Hutchinson. Imaš li koje drugo kućanstvo u Hutchinsonovih?« »Tamo su Din i Eva«, viknula je gospođa Hutchinson. »Primoraj njih da uzmu svoje šanse!« »Kćeri izvlače s obiteljima svojih muževa, Tessie«, rekao je blago gospodin Summers. »Ti to dobro znaš kao i svi ostali.« »Nije bilo fer«, rekla je Tessie.

»Nemam, Joe«, rekao je Bill Hutchinson sa žaljenjem. »Moja kći izvlači s obitelji svoga muža, što je savršeno ispravno. A ja nemam druge obitelji osim djece.« »Onda, što se obiteljskih izvlačenja tiče, to si ti«, rekao je gospodin Summers kao objašnjenje, »a što se tiče izvlačenja po kućanstvima, to si također ti. Točno?« »Točno«, rekao je Bill Hutchinson. »Koliko djece, Bill?«, upitao je formalno gospodin Summers. »Troje«, rekao je Bill Hutchinson. »Bill, Jr., i Nancy, i mali Dave. I Tessie i ja.« »U redu, onda«, rekao je gospodin Summers. »Harry, jesi li dobio natrag njihove tikete?« Gospodin Graves je kimnuo i podigao uvis ceduljice. »Onda ih stavi u kutiju«, uputio ga je gospodin Summers. »Uzmi Billov i stavi ga unutra.« »Mislim da bismo trebali započeti iznova«, rekla je gospođa Hutchinson koliko je tiše mogla. »Kažem vam nije bilo fer. Nisi mu dao dovoljno vremena da izabere. Svi su to vidjeli.« Gospodin Graves izabrao je pet ceduljica i stavio ih u kutiju, a sve ostale papire osim njih bacio na tlo, gdje ih je povjetarac zahvatio i podigao. »Slušajte, svi«, govorila je gospođa Hutchinson ljudima oko sebe. »Spreman, Bill?«, upitao je gospodin Summers, a Bill Hutchinson je, uz brzi pogled uokolo na ženu i djecu, potvrdio glavom. »Pamtite«, rekao je gospodin Summers, »uzmete ceduljicu i držite je premotanu dok svatko nije uzeo jednu. Harry, ti pomogni malom Daveu.« Gospodin Graves uzeo je ruku malog dječaka, koji je dragovoljno s njime došao do kutije. »Uzmi papirić iz kutije, Davy«, rekao je gospodin Summers. Davy je stavio ruku u kutiju i nasmijao se. »Uzmi samo jedan papirić«, rekao je gospodin Summers. »Harry, ti ga drži umjesto njega.« Gospodin Graves uzeo je dječakovu ruku i izvukao premotani papirić iz stisnute šake i držao ga dok je Dave stajao do njega i začuđeno ga promatrao. »Nancy je sljedeća«, rekao je gospodin Summers. Nancy je bilo dvanaest i njezini su školski prijatelji teško disali dok je išla naprijed, mašući suknjom, i otmjeno uzela ceduljicu iz kutije. »Bill, Jr.«, rekao je gospodin Summers, i Billy je, crven u licu i s prevelikim nogama, gotovo prevrnuo kutiju dok je vadio papirić. »Tessie«, rekao je gospodin Summers. Ona je za trenutak oklijevala, prkosno gledajući uokolo, a onda je odlučno krenula prema kutiji. Naglo je ščepala papirić i držala ga iza sebe. »Bill«, rekao je gospodin Summers, i Bill Hutchinson posegnuo je u kutiju i pipao okolo, izvukavši napokon ruku s ceduljicom u njoj. Mnoštvo je bilo mirno. Neka je djevojka šapnula: »Nadam se da nije Nancy«, i šapat se čuo sve do granica mnoštva. »Nije više onako kako je nekad bilo«, rekao je razgovijetno starac Warner. »Ljudi nisu više kao što su nekad bili.« »U redu«, rekao je gospodin Summers. »Otvorite papiriće. Harry, otvori Daveov.« Gospodin Graves otvorio je ceduljicu i čuo se opći uzdah mnoštva dok ju je držao gore i svatko je mogao vidjeti da je prazna. Nancy i Bill otvorili su svoje istodobno, i oboje su se smiješili i glasno smijali, okrećući se prema gomili i držeći ceduljice iznad glava. »Tessie«, rekao je gospodin Summers. Nastala je stanka, a onda je gospodin Summers pogledao Billa Hutchinsona, i Bill je razmotao svoj papirić i pokazao ga. Bio je prazan. »Tessie je«, rekao je gospodin Summers, i njegov glas je bio prigušen. »Pokaži nam njezin papirić, Bill.« Bill Hutchinson otišao je do svoje žene i silom izvukao iz njezine ruke ceduljicu. Na njoj se nalazila crna točka, crna točka koju je gospodin Summers teškom olovkom nacrtao noć prije u uredu poduzeća za trgovinu s ugljenom. Bill Hutchinson držao ju je u zraku, i u gomili je nastalo komešanje. »U redu, prijatelji«, rekao je gospodin Summers. »Završimo brzo.« Premda su mještani zaboravili obred i izgubili izvornu crnu kutiju, još su pamtili kako rabiti kamenje. Gomila kamenja koju su ranije nakupili dečki bila je spremna; kamenja je bilo i na tlu zajedno sa zavitlanim ceduljicama izbačenim iz kutije. Gospođa Delacroix izabrala je kamen koji je bio tako velik da ga je morala podići objema rukama i obratila se gospođi Dunbar. »Idemo«, rekla je. »Požuri.« Gospođa Dunbar imala je malo kamenje u objema rukama, i rekla je, hvatajući dah: »Ne mogu trčati. Morat ćeš sama naprijed, a ja ću te dostići.« Djeca su već imala kamenje, i netko je malom Daveu Hutchinsonu dao nekoliko oblutaka. Tessie Hutchinson nalazila se sada u središtu očišćena prostora, i očajnički držala ispružene ruke dok su joj se mještani približavali. »To nije fer«, rekla je ona. Kamen ju je pogodio sa strane u glavu. Starac Warner govorio je: »Idemo, idemo, svi.« Steve Adams s gospođom Graves nalazio se na čelu gomile mještana. »To nije fer, nije pravo«, vikala je gospođa Hutchinson, i onda se obrušiše na nju.

Shirley Jackson

Preveo Boris Maruna

Ilustrirala Jasenka Bulj